vec sam otpisala sinoc, ali nesto nije proslo, pa da ponovim:

ma nije mene strah boli, vec da s bebom bude sve u redu.
a bas tu su statistike jako lose. kao i one da ce se okrenuti u tim kasnijim tjednima - radila ja vjezbe, pozitivne vizualizcije (koje u ovom stanju ni ne mogu), homeopatiju i stagod.
muz kaze isto pa odi na carski, beba je zdrava pa da takva i ostane.
al ja ne vidim prednost ni jednog ni drugog.
k tome na sv. duhu je praksa prvo probat vaginalni, to su ustede zdravstva.
za rijeku sam citala da poradjaju na zadak, i da imaju veliku praksu, ali takodjer i da bebe imaju 'medicinske traume' (ne znam prikladniji izraz za objedinjenje tih teskoca) koje se uglavnom (argh!) rijese.
carki mi se ne svidja utoliko jer nema me tko 'sluziti' u tom dugom oporavku od njega (u odnosu, jel, na vaginalni porod), a zeljela bih biti cim prije i uz starije dijete.
ne znam, bas sam u depresiji, najgore je sto se sada za zdravu bebu bojim da ne postane zbog vaginalca neurorizicna, iscasenih kukova ili gore, pa onda da i mene dovrse na carski pa cemo i beba i ja bit satrti sa svime, a i starije dijete, koje je jos uvijek toddler i takodjer treba moju paznju.. ne znam kako objasniti taj abnormalni strah i kako se nositi s tim. svaka odluka mi se cini manjkavom.
ne znam da li je pametno uopce o tome pricati i pitati na sv. duhu kad budem imala slijedeci pregled?
ono, zahtjevati razgovor s dr. habekom himself (a on je tamo glavni), jao pa strpat ce me u ludnicu..
oprostite na pesimizmu, ne mogu si pomoci!