Jučer mise istrgnuo iz ruke na sred ceste i sam pretrčao preko :shock:
Sva sreća nije prometna ulica ali ipak me presjeklo. Dotrčim do njega i počnem vikati. najviše ustavri iz straha. On šuti i krenemo dalje.
Nakon nekih 50-ak metara on će sam sebi: Ne mogu vjerovat kako se mama ljutila.
Kažem ja: Naravno da sam se ljutila. Vikala sam jer me bilo strah.
A on: Ma dobro, ali ja ipak ne mogu vjerovat!