Ovo sad nema veze s CR-om, ali ima s dokotrima i sigurnosti bolnice...
Neki dan sam doživjela da su me uhvatili trudovi, jaki, nisam u tom momentu znala kaj mi je, bila sam vani, sama s djetetom do 3 godine, uhvatio me uz to i napda panike...Nisam znala kaj mi se točno događa i doslovno sam mislila da ću umrijeti na licu mjesta.
Zbog male sam pokušala biti smirena, ali ni bol ni panika(lupanje srca, znojenje, drhtavica) nisu me popuštali. Hitno sam zvala MM da dođe po mene i vozi me na hitnu, sjela na klupu i čekala da on dođe. Kad sam došla gore i kad su me primili počela sam se osjećati bolje. Sama pomisao da sam sada u sigurnim rukama i da ma što da mi je oni će riješiti mene je poptuno umirila. Trudovi su trajali još neko vrijeme, ali su se nakon sat vremena tamo prilično smirili...
Uglavno, ljmudima poput mene možete pričati danima o svemu gore navedenom, ali mislim da je po ovom što sam napisala jasno što želim reći..
I što je strah od nečega!