 |
|||
miniminia, nemoj se ljutiti ali apsolutno nisi u pravu, zagovaraš jedno isključivo mišljenje i nitko ne smije reći nešto ako ti tako ne misliš, pa pogledaj molim te samo kako ti zboriš u svojim postovima od prapočetaka ove teme, sorry al sad si stvarno pretjerala...mogu reći da nisi fer i ograničeno promatraš svijet oko sebe, sorry, baš mi je žao da jednostavno ne čitaš između redaka...
Ovo je idealna mogućnost za mame s predškolskom djecom (mislim da to postoji u Austriji i još drugdje), ali je kod nas neizvedivo.Originally Posted by miniminia
Da to postoji, prva bih stala u red da to ostvarim.
I ja
Oprosti, ako sam te uzrujala, stvarno mi nije bila namjera.. Bit filozofiranja je konfrontiranje stavova... Ti si iznijela jednu tezu, ja sam iznijela pogled iz drugog kuta. Stvari čak i kad su crno bijele mogu biti različito gledane, vidi moj avatar...
Last edited by miniminia; 24.08.2010 at 16:14.
Lili, ha,meni se čini da te još drži entuzijazam, jer nema dugo da si sa porodiljnog.
Pa zato možda i ne možeš razumjeti. Ja sam evo 5 godina na poslu nakon porodiljnog
i uopće mi ne treba nabrajati razloge zašto netko želi biti doma.
U tih pet godina prošli smo puno boleština i operaciju,
stresa, zabrinutosti, i puno bi to bolje hendlala da nisam balansirala između
posla i obitelji. I zato su meni razlozi pro kućanica jasni ko dan.
A prije 5 godina i ja sam se veselila povratku na posao..
Netko je super rekao neko ima baku, netko ima super posao, divnog šefa, netko ima jedno netko troje djece .... Sve su te životne situacije toliko različite da sasvim sigurno ne možemo jedni drugima olako djeliti savjete baš kao ni recepte za antibiotikeDakle svatko mora prvo sam sa sobom zgruntati, pa s mužom pužom i financijama i onda dalje. Jedino je šteta ako ljudi imaju unaprjed previše predrasuda ili sebičnih planova koje ne žele mjenjati za dobro djece i obitelji, pogotovo ako to realne okolnosti zahjtevaju -sve ostalo je dobro ako je svima dobro
Ja sam prestala raditi i moram priznati da su dobre strane te situacije izronile na neočekivanim stranama, a i loše su izvirile mic po mic, ali ja sam se osobno toliko preporodila i stvari koje su mi najvažnije na svijetu su mi sad na mjestu tako da ne bih mjenjala natrag, ako ne budem morala baš za kruh i mljeko, uf nikako.
A što se tiče mirovine ima stvarno ok osiguranja i tih mirovinskih i ostalih financ.planova koji se mogu baš ljepo posložiti, mislim da se možeš osjećati sigurnije za mirovinu kad sam uplaćuješ nego kad ovisiš o državnim previranjima i kombinacijama. Kad se odlučiš biti kućanica moraš se sam pobrinuti za takve stvari, nema firme koja će se brinuti automatski. To je obiteljsko ulaganje da mama ne mora živjeti u neizvjesnosti ako se već odlučila posvetiti svojim najdražima u potpunosti. A mis FČ, a Bože moj - tko sam ja da sudim. Tko zna što je ženi bilo, mogli bi o bilo kome tako napisati nešto u novinama i svi bi to uzeli kao činjenicu. Tko zna
ajd hvala Bogu da se javila pikula i da nam može reći iz prve ruke, jel možeš molim te samo ukratko reći onako glavne + i - za biti kućanica i po tvom mišljenju iz kojeg razloga se žene na to odluče,ako nije preosobno zašto si ti tako odlučila,ako je preosobno zanemari. Najbitnije je da si se ti preporodila, što je to što je sda neusporedivo bolje nego prije a što baš i nije? hvala ti na odgovoru.
miniminia, upravo tako kopiram tvoje riječi "Ti si iznijela jednu tezu, ja sam iznijela pogled iz drugog kuta. "upravo to sam ja napravila a zbog različitih mišljenja, ti si skočila da imam predrasude što nemam, nego samo pokušavam shvatit, zar je tako teško prihvatit da netko samo pokušava razumjet druge ljude (za mene je to bit ljudskog odnosa), inače sve 5 draga, nadam se da smo rješili nesporazum, jel jesmo?
diana, možda si u pravu, možda entuzijazam brzo splasne, al kako reče pikula svi smo različiti iz različitih okruženja, s više ili manje djece, šefom/šeficom koji je divan ili je čudovište bez premca, mužem koji manje ili više pomaže itd itd. najbitnije da smo mi sami sretni i zadovoljni svojom odlukom kako živimo odnosno želimo živjet (bar u budućnosti).
Ja sam odlučila bit domačica. I pored završenog faxa, i unosnog posla. Al moje viđenje domačice je malo drugačije - koštalo me opomene, pa ne znam dal spadam u kategoriju pure housewife. I da, za sad još uvijek unovčim svoje hobije, čisto jer ljudi žele a ja imam. Uf ovo zvuči malo prostački - al nije to kunem se!
Da se malo ukljucim. Pratim temu jer i sama se bavim slicnim razmisljanjima... Jos nemamo djece, ali kako sam se udala ja sam posao u kancelariji zamijenila poslom od kuce (isti je posao, samo sad ja sama krojim radno vrijeme, sto zaista ima velike prednosti). Zaradjujem, znam da nisam kucanica, ali mnogi iz moje okoline smatraju da jesam. Zato sto ne moram izaci iz kuce u odredjeno vrijeme, sto ne moram da se spremam i putujem na posao, vec nakon sto ispratim muza mogu raditi i u pidzami ako mi se tako hoce. Zato STO SAM DOMA. Ma, i sama se pomalo osjecam kucanicom kad pogledam sve prijateljice koje rade van kuce... Eh sad... Kada dodju djeca, nadam se sto prije, da nema ove mogucnosti rada od kuce, izabrala bih biti kucanica.
Zasto bih tako odabrala... zasto sam i sad odabrala rad od kuce? Osim sto su se kockice jednostavno poslozile na taj nacin, ovaj izbor donijela sam na primjeru, negativnom primjeru moje mame, koja se citav zivot do dana danasnjeg razapela da sve stima. Ustaje u 6 skuhati rucak za taj dan, radi stresan posao, kad dodje kuci tu je ciscenje, peglanje, ponovo kuhanje, kupovina, pranje rublja, kontrola zadace i propitivanje, odvodjenje na treninge i vracanje... U krevet ide iza ponoci. Divim joj se, ali ja ne bih mogla cini mi se... AKO NE MORAM...
I tu je sad kljucna tacka: suprug zaradjuje dovoljno da ja mogu razmisljati o opciji biti kucanica kad dodju djeca. Ne zato sto sam u poredjenu sa svojom majkom lijena, vec sto ne zelim biti pod stresom, nervozna, ne moci s djecom izaci raditi nesto jer ima hrpa posla u kuci za uraditi, jer ne zelim da mi neko drugi buducnosti odgaja dijete... Biti doma meni predstavlja dusevni mir. Jer ne moram trcati da nesto stignem. Jer imam vremena posvetiti se 100 posto obitelji nakon 16 00. Ne peglanju, niti kuhanju... to sve zavrsim prije nego muz dodje. I onda nas dvoje uzivamo.
On topic: ne, ne razmisljam sta bi u tom slucaju bilo da me muz ostavi ili mu se nesto ne daj Boze dogodi. To je zajednicko ulaganje u zajednicku vrijednost obitelji. Neko ulaze novac, a neko trud doma (ne mislim bukvalnu podjelu pola-pola).
Prezivjeli smo rat i znamo sta znaci izgubiti sve u jednom danu. A evo, opet, sve se steklo... Ja vjerujem da svako ima svoj udio na Ovom svijetu.
Netko je super rekao neko ima baku, netko ima super posao, divnog šefa, netko ima jedno netko troje djece .... Sve su te životne situacije toliko različite da sasvim sigurno ne možemo jedni drugima olako djeliti savjete baš kao ni recepte za antibiotike
Ja sam prestala raditi i moram priznati da su dobre strane te situacije izronile na neočekivanim stranama, a i loše su izvirile mic po mic, ali ja sam se osobno toliko preporodila i stvari koje su mi najvažnije na svijetu su mi sad na mjestu tako da ne bih mjenjala natrag, ako ne budem morala baš za kruh i mljeko, uf nikako.
A što se tiče mirovine ima stvarno ok osiguranja i tih mirovinskih i ostalih financ.planova koji se mogu baš ljepo posložiti, mislim da se možeš osjećati sigurnije za mirovinu kad sam uplaćuješ nego kad ovisiš o državnim previranjima i kombinacijama. Kad se odlučiš biti kućanica moraš se sam pobrinuti za takve stvari, nema firme koja će se brinuti automatski. To je obiteljsko ulaganje da mama ne mora živjeti u neizvjesnosti ako se već odlučila posvetiti svojim najdražima u potpunosti. A mis FČ, a Bože moj - tko sam ja da sudim. Tko zna što je ženi bilo, mogli bi o bilo kome tako napisati nešto u novinama i svi bi to uzeli kao činjenicu. Tko zna
Ovo potpisujem od a do ž.
Ja obožavam biti doma.
Ma nego što! Ako se može - zašto ne izabrati miran život, pun vremena za najbliže, brak, obitelj, djecu. To je predragocjeno. Predivno. Isprva se treba naviknuti, organizirati, ali kad se poslože kockice - to je život koji ja ne bih mijenjala ni za kakvu karijeru i uspjeh na svijetu. Naravno, da je nužno - išla bih raditi. Ali prije bih ispitala sve moguće mogućnosti da to bude nekako od doma, ili povremeno. Radije bih čistila po kućama pa da sama diktiram vrijeme nego imala uglednu karijeru u nekoj bijesnoj firmi koja me hoće cijelu. Eto, tako to sada izgleda nakon svog mog fakultetskog i postfakultetskog obrazovanja... što ćeš...
Ja sam kućanica. Imam 15 god.radnog staža ( od toga 3 god porođajnog za 3. dijete).
Svjesno sam to odlučila . Imala sam dobar, ali zahtjevan posao, na koji sam voljela ići.
MM je dobio ponudu za posao koji donosi puno financijski, ali traži višemjesečnu odvojenost. I odlučili smo zajedno da djeca ne mogu biti bez oba roditelja. Mogućnost izgradnje kuće, novog auta i još jednog djeteta odjednom nam se širom otvorila. I ostvarila.
Lijepo mi je doma. Imam vremena za sve, pa i forum. I za kavu, i tečajeve stranih jezika. I putovanja (posjetiti muža). I honorarno raditi ono što znam, ali kad ja to želim. Mislim da su djeca sretna i ne iskorištavaju (previše) to što sam im stalno na raspolaganju.
Živimo dobro, ali treba isto paziti svaku kunu. Kad je MM otsutan, sve rješavam sama - i dobro i loše. Kad je doma, stalno smo skupa, pa nekako kad zbrojiš i podijeliš vrijeme, ipak smo dosta zajedno.
To je bio moj razlog za dati sporazumni otkaz. Meni nikad nije dosadno, ne smeta mi da sam (nekad) bez odraslog društva. Imam knjige, imam vas, a i prijateljice kad nađemo vremena. I svoj vrt i cvijeće i psića.
Lili75 to ti je moj odgovor. Pitam se ponekad jesam li dobro odlučila, ali za sada je sve OK, penzijica me čeka ako ostane ovakav zakon, a ja stvarno uživam biti kućanica ( kod mene to ne uključuje tip-top sređenu kuću).
Ma meni je to toliko lijepo, imati 24 sata dnevno na raspolaganju za svoju obitelj, milina...
Možda novinari opet koriste Rodu..
http://www.vecernji.hr/zivot/idealna...-clanak-182757
X na ovo. Samo ja to zovem "stvarni život" i gle-živa sam i (prilično) zdravaSvakako jest.
Ali mislim da je samo na ovoj temi barem 70% žena koje su u takvoj situaciji
i zapravo mi se od tog-stvarnog života-ne da praviti toliku dramu. to mi je onako strašno crni pogled na svijet.
ja ću dodati još jednu stvar, pitanje, zaista iskreno-već sam naglasila da respektiram bivanje doma iako ga nebi odabrala (osim pod mora se) nikad, tako da moje pitanje nije provokacija nikoje vrste:
misle li kućanice što sa sobom i svojim životom (pri tom mislim na kućanice koje imaju prihvatljivu alternativu, pristojan posao, obrazovanje), osim na to što bi bilo kad bi bilo, i na to što će biti kad bude? Činjenica da će djeca vrlo skoro pokušat biti što manje s vama-i da kolikogod netko bio kul i imao buran život kod kuće-jednom mora početi s drugačijim životom? Ako me kužite?
Što kad imate školarce kojima niste zanimljive osobito (je ni mom 5godišnjaku nisam više ludo zanimljiva, zanimljiviji su mu neusporedivo dečki oko zgrade), kad se treba ili vratit na tržište rada s 40, ili ostati u poziciji u kojoj nemaš osobitu količinu posla, brige, poante?
Mene bi to mučilo, npr. , da imam želju ostati doma, da ne moram slati dijete u jaslice (zapravo nemam, ja imam želju da su bake bliže, al nisu), mučilo bi me što će biti u budućnosti, što kad više ne budem za ništa, na poslu me ne žele jer sam prestara, a nemam nikakvo iskustvo, doma više nisam TOLIKO potrebna, što onda?
Naglašavam stvarno, TO NIJE PROVOKACIJA, samo dio rasprave o poziciji.
Da pokušam odgovoriti, ako sam dobro razumjela pitanje.
U trenutku kad djeca sve manje trebaju mamu, a mama je doma, tu bi nastupili moji hobiji u prvi plan i neki sitni projekti koje bih željela ostvariti. Budući da se u svakom radi manje više o volonterskom radu, opet sam na početnoj poziciji - MM mora zarađivati dovoljno novaca da bih ja to mogla.
Uglavnom, uopće se ne boji da bi mi bilo dosadno u bilo kojem trenutku, uz malu djecu, a bome niti kad porastu.
Last edited by Anemona; 25.08.2010 at 09:11.
Krumpirić, nije u redu od tebe da pretpostavljaš kako netko pravi. ili ne pravi dramu od nečega. I ne, nije "strašno crni" pogled na svijet, možda je samo jedan jako težak dan, ali ti nisi ta koja bi trebala suditi o tuđim osjećajima. Nemoj zamjeriti, pišem u dobroj namjeri.
ne, nismo se razumijeli skroz. Ja shvaćam da je fizički i psihički teško raditi i biti sam ( ili sa suprugom koji radi dosta) s djecom.
nije se radilo o priči o jednom danu-svi imamo dan D. I mjesec D. A nekad i D godinu. Radilo se o tipičnoj priči o životu-kakvu živi ovdje nas jako puno posto. Sami u gradu bez roditelja i pomoći ikakva tipa. S poslovima koji traže određeni dio nas. Manji ili veći, al određeni.
I dolazimo doma takvi da bi najradije legli i ugasili svjetlo na tjedan dana. Al ne može.
Htjela sam reći da je stvar u tome da je to naš život-i to su nam dobri dani. Loši su kad su djeca bolesna, kad smo mi bolesni, kad nema para, kad XYZ.
Ja želim na dobre dane gledati kao na dobre dane i naglašavati loše u tim dobrim danima-time neću postići ništa, to ne dolazi u obzir.
Valjda me sad kužiš??
Rekla bi da te jako dobro razumijem, možda me nitko ne gazi na poslu, al znam gaziti kilometražu i teren i gaziti se psihički. Svi mi nešto gazimo-zato i primamo plaću.
I imam dvoje i jedno još sisa i to dvoje treba na 2 dana ostavit tati i jaslicama/vrtiću jer ja moram na službeni put, i treba se u javnom WCu izdojit da ne plačeš od boli na seminaru.
I treba doć doma i dat im organskiuzgojenu hranu, jel, ne bilo šta, friško skuhanu. I treba nadoknadit i put i posao-pa sve to peglat, čistit, kuhat usput i raspremit se i sutra doć pravzdrav radit. I onda treba nespavat danima, jer štaš-dijete od godinu i pol mora nadoknadit jad i čemer neviđanja matere na 2 dana.
Eto, mogu i tako napisati. Al neću. Zašto bi?
Ja ne želim tako gledati na svoj život, a mislim da ni ti ne gledaš zapravo tako.
krumpos, daj napiši onaj drugačiji pogled na tu istu priču.
vjerujem da bi nam svima pomogao
zezaš me, akrumpos, daj napiši onaj drugačiji pogled na tu istu priču.
vjerujem da bi nam svima pomogao
šta se obično taj pogled ne javi kod sviju kad se dogode situacije iz prvog dijela posta? Ono, kad doma sjediš s bolesnim djetetom s temp 39 tjedan dana ili juriš na hitnu prestravljen ili trčiš i moliš za bolovanje, pa poželiš da je svakodnevni život svaki dan-samo svakodnevni život.
Evo, čisto ta moja sitna pričica gledana drukčijim očima. Ja dobivam redovna primanja, što nema ogroman broj ljudi kod nas. Imam posao u struci, što isto nema ogroman broj ljudi. Idem na seminar koji rezultira mojim osobnim napretkom. Gledam lijep grad ona 2-3 slobodna sata dnevno, popijem i najbolju kavu na svijetu u apsolutnom miru i tišini. Još dojim, i put prolazim bez velikih problema, pa se mogu pohvalit da sam i zbog toga sretna. Djeca imaju priliku imati i oca koji ih uspavljuje, nina i mazi, a ne samo mamu. I njemu se obraćaju kad ih boli trbuh i kad trebaju po noći piškit. Moja mi djeca pokazuju da im nedostajem i uživamo u susretu. Imam dovoljno da im mogu skuhat (il ja il otacim) zdrav ručak kad se vratim.
Muž mi ne nosi košulje na posao
Sad sve ovisi jel dan D il nije.
Razumijem
bilo bi divno kad bi stalno (i bez iznimke u vidu dana, mjeseca i godine D) razmišljali samo o tome što je u čemu (pa i u ljudima) dobro, još da mi je to postićRazumijem
Last edited by krumpiric; 25.08.2010 at 10:30.
Mislim da je zapravo početna misao teme bila više: da li je žena koja ostane doma da bi odgajala djecu i osigurala obitelji miran i sređen život (što nije mala stvar) u opanosti da zakržlja u smislu sposobnosti preživljavanja bez muža.
Dakle da li bi se znale snaći i održati obitelj u slučaju da ih muž ostavi ili umre.
Pretpostavimo da bi dobivale alimentaciju ili penziju. A možda i ne bi.
Nekako smo se previše ovdje bacili na to je li kućanicama dosadno, jesu li ispunjene, da li je važnije biti uz djecu ili imat karijeru, svoje prihode i svoj život van kuće. A to je već stara pjesma.
Dok ova druga misao možda i nije toliko obrađena. Da li se kućanice i žene općenito nekad previše oslanjaju na muža?
Recimo znam žene koje ne voze auto (premda mnoge od njih imaju vozačku dozvolu), pa nakon smrti muža moraju uzeti dodatne satove vožnje ili se ni to ne usude.
Kako bi tek bilo ženi koja ostane bez muža, a ona nije radila već 10, 20 ili više godina? A mora uzdržavati djecu i sebe?
Gdje bi našla posao? Koji životopos bi mogla ponuditi?
Da dodam, ne mislim da su sve kućanice u takvoj opasnosti, i da automatski ne bi znala opstati sama.
Ali bilo bi ipak dobro, po mom mišljenju, da svaka žena koja odluči biti kućanica, ima i to na umu.
E sad kako održati svoju sposobnost snalaženja van svoga doma u takvoj situaciji?
Draga, ja ću ti pokušati reći što ja mislim.
Pod prvo ja sam čvrsto uvjerena, ma znam, da djeci roditelji nikad nisu nezanimljivi - samo ako roditelji imaju snage, volje i ako žele staviti odgoj djece, užitak cijele obitelji, na prvo mjesto. Djeci su potrebna djeca da se s njima igraju, ali važnije, i rekla bih i slađe za djecu, je vrijeme koje provode u društvu odraslih koji ih uče životu, od pranja zubi do filozofije, od razgovora o tome zašto ne skidati gaće u parku do razgovora što sa životom, kako odabrati studij (to nije jedno poslijepodne razgovora), bračnog partnera, u što zapravo vjerujem, kako se istrenirati da se rano dižeš i vježbaš ujutro... odrasli ih mogu naučiti kako se smijati, biti vedar i optimističan... ja sam uvijek rado išla za starijim i mudrijim ljudima, i to radim danas i to mi je vrednije od naklapanja s vršnjacima - koji su više ili manje gdje i ja u tom nekom smislu znanja.
Da bude jasno - svima trebaju vršnjaci - ali s njima dijelimo svoje aktualno stanje - stariji su tu da nam daju perspektivu da nam pomognu da izrastemo u ono što možemo biti, ono najbolje što jesmo.
Mislim da je dio problema s današnjim klincima u tome što se roditelji nemaju vremena i snage baviti na pravi način, pa djeca vilene, onda ih strpamo u geto - park - veri se, ja pričam sa susjedom i onda idemo spavati. Tada tvrdimo da su druga djeca zanimljivija od roditelja - što jesu, ako roditelj nema što pružiti... a u današenjem sustavu u kojem smo objektivno roblje korporativnog kapitala i premorene smo od svega toga - zapravo i nemamo. Ne znamo baš puno toga osim preživljavati, raditi neki svoj uredski posao i doma voditi djecu u park i žaliti se da su nemogući.
Istina je da nas djeca različito trebaju u raznim periodima - i hvala Bogu da nije uvijek kao kad imaš bebu od godinu dana - ali uvijek nas trebaju,čak i više kako rastu. Trebaju nas da vide kako se živi, kako se gradi kuća, razvlači žice, i kako se majka nosi sa stresom, majstorima, kako se prasne u smijeh ako se nešto krivo napravi, a ne živčani se, trebaju nas da ih utješimo kad im majmun slomi srce (ne jedno poslijepodne, to zapravo traži puno vremena - ako hoćeš dijete naučiti o čemu se u odnosima zapravo radi - traži ulaganje u dubinsko povjerenje, razgovor koji se tiče svih nivoa života i odnosa...), trebat će nas kad oni dobiju djecu, pa ćemo kćeri čuvati djecu da ide k frizeru ili da joj skuhamo ručak.
I zapravo nije samo stvar u trebanju. Stvar je da život prođe ako samo jurcaš, a da ne stvoriš one fine mreže uspomena, onoga - iz dana u dan. Mi hodamo, jedemo, smijemo se, mi pričamo priče... ništa puno - samo život, prilika za ljubav, za mir, za spontanost, za štogod želimo - što se lakše može ako je majka doma, i napravi sve što dom zahtjeva u intervalima dok se dijete igra, pa je svo ostalo vrijeme slobodno.
To je jedan segment priče, ta predanost odgoju, ta kontrola djeteta, svijest o tome što sada misli, s kime se druži, što ga mori... što treba, o čemu sanja, gdje je zabrazdilo.
Drugi segment... eh, ta priča o domaćicama često se bazira na Peggy Bundy, a ustvari to nema veze s vezom. Porodiljni u socijalizmu je žene ostavio u uvjerenju da je biti doma pakao, što i jest - ako ti je cijeli život, ostvarenje, socijalni kontakti, samoostvarenje negdje drugdje. Ideja domaćice je posve nešto drugo od koncepta porodiljnog... znači - moje radno mjesto, moje ostvarenje je tu, doma, ja tu radim, stvaram, afirmiram, meni tu dolaze ljudi - tradicionalno gledano žena-domaćica je živa industrija. Ona ima svoje poslove - od vrta ili iznajmljivanja prostora, od šivanja do slikarstva, žene nisu bez posla - samo njihov posao nije u sustavu socijalističkog ili kapitalističkog bodovanja. Ona radi, stvara, ulaže i špara za svoj račun, na svoj način i puno puta su financijski učinci bolji od mižerije od 1000 kn penzije - ako je žena razborita i ako razumije o čemu se tu radi.
Nije žena doma zbog djece; pa da čeka da to prođe. U ekonomiji doma djeca su dodatak - žena doma radi najbolje što može ono što zna,kao suverena osoba sa svojim ingerencijama - a u vremenu koje ostane može realizirati svoje talente - slikati, svirati, podučavati klavir, strane jezike - ali u svom vremenu, na svoj način, pod svojim uvjetima. Tradicionalna ekonomija nije ženu tjerala u kuću da joj napakosti, nego da je zaštiti, tako da svoju djecu i svoje trudnoće, porode, dojenja može dostojanstveno nositi, bez da joj drugi nameću kad da se vrati na posao, kad da radi prekovremeno. U svoja četiri zida žena ima pravo i obavezu da svoje kućanstvo, svoj život, vodi tako da to bude najbolje za nju, muža i djecu.
Uopće, dakle, nije stvar o tome da se ne radi - nego da se radi za sebe, svoju obitelj, muža - na način na koji žena i muž dogovore i odluče.
Ako tako gledaš - to je zapravo zemlja dembelija, i zapravo one sirote žene koje su krenule u tvornicu išle su jer nisu imale mogućnosti da sebi stvore dom kao bazu za svoje privređivanje, rad i ostvarenje u kojem bi bile poštovanije, slobodnije, nagrađenije - dijelom jer su poticale iz najsiromašnijih dijelova naroda koji nije imao ni kvadrat zemlje, dijelom loših bračnih odnosa i rasporeda moći koji nije doprinosio suvislom ženskom ostvarenju - potonje je istina koja i danas stoji, pa čak i tradicionalna Crkva stoji na poziciji da žena, ako želi, ima puno pravo sudjelovati na tržištu rada. Koji su problemi te odluke, sve mi znamo. Znamo i prednosti.
Ali se često pometu istine o tome tko je domaćica, i stereotipizirana slika zamućuje potencijal slobode koja tu stoji - za ženu, djecu i obitelj.
Domaćica bi zapravo bila žena koja svoje djelovanje bazira od doma, u skladu sa svojim talentima i mogućnostima, koja prije svega služi obitelji i djeci u smislu fizičke, materijalne, duhovne skrbi - a kako točno će to činiti - to ovisi o svakoj o nas.
Nije uopće nepoznat podatak koliko žena koja je doma može privrediti i uštedjeti, tako da je argument novaca zapravo dosta labilan; hoće li ona uložiti u nekretnine, ili u osiguranje, pa biti više osigurana od državne penzije - to ovisi samo o njoj i o mužu. Nažalost, o tome se tako ne razmišlja, nego još uvijek smatramo da trebamo od države dobiti bodove, kao pionirke.
Prioriteti dakle idu ovako nekako - briga o obitelji i domu, privređivanje, ušteda, štednja, a zatim samorealizacija... eto, to je nekako istina o ženama-domaćicama. Svaka je drugačija. Neka ima vrt i kokoši, neka prodaje oslikanu svilu. Neka ima doma djecu koju čuva, neka pomaže mužu s papirima, neka doma daje poduku iz onoga iz čega je stručna. Neka, jako bogata, vodi dobrotvorne ustanove, okuplja bogataše i skupljaju novac za potrebite.
Tako da mislim da ne postoji ideja - neću doma više biti potrebna. Nego - kako da stvorim svoj dom, pridonesem, da se osiguram za starost, kako da uštedim, što dobroga da napravim za svoje, za siromašne, za zajednicu. To je gdje živim, tu radim, tu stvaram, to je moje radno mjesto, ako hoćeš - moja firma.
Uz to, biti doma znači da si i chef, i dizajner, i modni kreator (ako hoćeš, ništa nije pod obavezno), ili poliglot u nastanku, ili vrtlar, književni kritičar svojoj djeci i mužu, frizerka, pjevačica uz gitaru u krugu prijatelja, učiteljica života, filozofije, stranih jezika svojoj djeci... lista je beskonačna - sve što čini život, ti možeš to razvijati, učiti, stvarati; za sebe, ili za prodaju drugima. Ili za robnu razmjenu, što žene tradicionalno rade i super je.
Ne mora sve biti preko pdv-a, pa da vrijedi i da donosi vrijednost.
Na svu ovu filozofiju ima i ozbiljnih ekonomskih studija koji pokazuju zamke two-income brakova; npr. ako žena ne radi, ona je rezerva snage - da muž više ne može, ona se zaposli - i prihodi su i dalje dovoljni - dok suvremeni parovi često troše kompletna dva prihoda - i time su stalno na rubu u slučaju bolesti, smrti ili otkaza onoga drugoga.
Evo, cijela google stranica o ONE INCOME TRAP - http://www.google.com/search?client=...utf-8&oe=utf-8 - projekt jedne sveučilišne profesorice koja je istraživala razloge čestog bankrota srednje klase.
pomikaki to je dobro pitanje. Ja ga ostavljam duboko u prikrajku i nadam se duboko da nikad neću morati na njega odgovoriti.
Vozim i brinem se o svemu dok je muž odsutan, ali ne zarađujem. Vjerujem da sila ne pita i da se svaka žena i majka pobrine za sebe i djecu ako mora. Tu je i šira obitelj, neće valjda ostaviti nikoga na cjedilu, dok se ne snađe. Samo dok je zdravlja, uvijek je izlaza.
Optimizam i lijepe misli.
Pozdrav krumpiriću (krumpirici?), zanimljivi su mi tvoji postovi.
ifigenija, tek sad sam vidjela tvoj post. Dugačak, ali svaka čast. Naročito ono koliko nas djeca trebaju dok rastu. Istina.
Ja mislim da uglavnom niko od nas ne poklanja preveliku paznju crnim scenarijima koji ce se eventualno dogoditi sutra ili za mjesec ili za 20 ili 30 godina. Da, moze se dogoditi da muz umre ili ode (ne daj Boze)... ali moze se dogoditi i saobracajna nesreca u kojoj cemo npr. isto ne daj Boze, izgubiti noge. Ok, vjerovatnoca je na strani prvog scenarija, ali ja ih gledam na isti nacin. Da, vjerovatno je tesko snaci se u novoj situaciji... Ali zato sam u proslom postu i ponudila primjer ratnog stradanja. Muzeva porodica izgubila je 2 kuce, sa svim unutra, auto, ustedjevinu, sve materijalno dakle, sto nista ne bi znacilo da u sto vrijeme nisu izgubili i oca... i sve to materijalno se nadoknadilo. Usput, da, svekrva mi je bila kucanica i jos je...
Sta hocu da kazem.
Ni mužu nije lako ako ostane sam, ni ženi. Naravno da je u dvoje bolje.
Ali zašto ta ideja da je kućanica nužno OVISNA na tako očajan način (kao da žena koja ima s mužem kredit koji se može izdržati uz dvije plaće isključivo nije u istoj poziciji kao kućanica)?
I nitko ne prikuje ženu na kauč.
Raditi doma, od doma, za dom ne znači nemati kontakt sa vanjskim svijetom, niti se zaboraviti, niti ne ulagati u svoje obrazovanje, kontakte, poslove...
Ne kažem da nije tako, nego tražim mišljenja, primjere.
Kako ti radiš na tome?
Ili alef, kako se snašla tvoja svekrva?
Ode post napola...
Htjedoh reci da to koliko ce se neko snaci u nekoj situaciji zavisi od hiljadu cinilaca, razlicitih za svakog. Moze se, i ne, nije lahko.
Evo primjer iz moje okoline. Suprug uspjesan poduzetnik, supruga lijecnica... Odlaze u inostranstvo, ona ostavlja posao, vodi domacinstvo, super im je... Iznenada, suprug umre. Njoj je trebalo nekoliko godina da dodje sebi... Zaista je psihicki uzdrmao taj gubitak, sasvim razumljivo. Raditi je pocela nakon nekoliko mjeseci. I da, bilo je tesko nakon 10 godina, ali vremenom sve je doslo na svoje...
Lili75 ne bih htjela privatizirati temu, možemo na pp se raspričati
Svekrva je dobila porodicnu penziju, a djeca stipendije za skolovanje. Bilo je prilicno tesko dok oni nisu poceli privredjivati. Ali, to poratno vrijeme je bilo cudno, tesko svima, ni oni sto su radili nisu primali bas neke plate, tako da ne znam kako smo se uopce snalazili, svi generalno... (govorim za BiH)...
Ja znam više priča.
Jedna je žena izvrsno šivala, pa su žene dolazile k njoj da im šiva.
Jedna je rentala dio kuće koji joj nije trebao kad su djeca otišla, a suprug umro.
Jedna se zaposlila u dućanu preko puta, i bila je izvrsna prodavačica - odmorna (jer je cijeli život lagano radila), ugodna, ma sjajna je bila, dobila je neku mirovinu, pomagala su joj djeca, imala je vrt...
A da li razmišljam što ako- da isto onoliko koliko sam prije razmišljala o tome što ću ako ne bude posla, dakle ne previše. Dok sam ja živjela za svoj posao posla je uvijek bilo, tako da sam sigurna da imam motiv da moram prehraniti obitelj da bih radila doslovno bilo što pošteno i to svim srcem. MM je matematički mozak pa ipak sve ne prepušta slučaju tako da za one koji se žele financ.osigurati ima načina i to obostrano i ako se meni nešto dogodi i ako se njemu nešto dogodi jer ne bi njemu bilo puno lakše pretumbati život s dvoje djece da je sam i zadržati posao pogotovo ovako zahtjevan kakav sad ima - tako da, da mi oboje imamo back up plan za oba sllučaja i to smatram odgovornim ponašanjem, a ono na što netko cilja tipa razvoda ili ako netko poludi i ode na sjev.pol da izbjegne psihijatre - ne, za to nemam plan niti o tome razmišljam više nego o tome da može sutra biti potres, ako bude bit će i napravit ćemo sve što treba da preživimo, ali da ću zbog tog živjeti u šatoru ili na drvetu, ne.
Drugo pitanje je bilo od krumpirić što kad djeca ne budu bila više puno kod kuće i kad će imati svoj život- prvo to je vrlo postupno, uvijek možeš imati još malih beba, he, he, pa dođu unuci, pa su ti roditelji stari i vodaš ih od dr do dr, pa pričuvaš nećakekuća u kojoj uvijek gori vatrica rijetko je kad prazna. Osim mojih hobija koji uvijek mogu prerasti u nešto više i poslića koji radim tjedno par sati u vrtiću od Di, tu je moja vjera koja je temelj svega ovog i za koju isto konačno imam više vremena, volonterski rad u koji uvijek možeš više uložiti, putovanja koja treba iskombinirati da obiđeš frendove i vidiš nova mjesta, ja zapravo imam sad više svojih osobnih želja nego šti sam ih imala kad sam poistovjećivala posao i sebe i što je još bolje ima više opcija da ih ostvarim. Ma smišljam stalno nešto, baš sam živnula i
prijateljstva koja sad njegujem i održavam su puno čvršća nego prije kolege i frendovi po uskoj zoni interesa tako da se sad zapravo manje bojim i brinem za budućnost nego prije.
O ovom zadnjem što je Ifigenija napisala, mnogo sam razmišljala i prije otvaranja ove teme. I došla sam do zaključka da su žene kućanice za razliku od onih koje rade (čak ne fizičke poslove) mnogo zdravije, odmornije, sačuvanih živaca i usudim se napisati da duže žive. Pisala sam o primjerima iz okoline i uzorku velikog broja žena s kojima se svaki dan susrećem. Ipak ne mogu jamčiti da su to i statistički podaci.
pikula , nemoj na pp i nas druge zanima.
Bila je davno jedna zanimljiva tema, ne odnosi se na kućanice nego na mame sa punim radnim vremenom.
http://forum.roda.hr/threads/11944-F...klonjena-djeci
ifigenija, ovaj tvoj prvi dio posta (onog velikog
ovaj dio je pak obična predrasuda, isto kao i slika kućanice u liku peg bundy.Mislim da je dio problema s današnjim klincima u tome što se roditelji nemaju vremena i snage baviti na pravi način, pa djeca vilene, onda ih strpamo u geto - park - veri se, ja pričam sa susjedom i onda idemo spavati. Tada tvrdimo da su druga djeca zanimljivija od roditelja - što jesu, ako roditelj nema što pružiti... a u današenjem sustavu u kojem smo objektivno roblje korporativnog kapitala i premorene smo od svega toga - zapravo i nemamo. Ne znamo baš puno toga osim preživljavati, raditi neki svoj uredski posao i doma voditi djecu u park i žaliti se da su nemogući.
a treći dio mi je kao i pomikaki, i dalje upitan. jer vidim oko sebe drugačije primjere. primjere žena s dvoje, troje djece, koja dok su djeca mala i puno traže, ne stignu se baš previše baviti sobom, i svojim hobijima, interesima, društvenim kontaktima. i začas ti prođe 10-15 godina.
vidim oko sebe primjere gdje bračni odnosi nisu toliko savršeni i gdje muž dođe doma, nakon napornog dana, i pita se koji k* ja sad moram još i prati pod u kuhinji, gdje bračni odnosi nisu toliko savršeni da su financije u potpunosti zajedničke, i gdje žena može financijama raspolagati s istim pravom kao i muškarac koji zarađuje.
vidim oko sebe primjere gdje muž ima svoj život, svoj drugi svijet, puno izbiva iz kuće, svoje neke radosti, uspjehe, prilike, doživljaje nevezane uz obitelj.
obzirom da imam tezu, a opet potvrđena primjerima iz okoline, da brakovi koji opstaju su brakovi gdje su partneri ravnopravni, gdje nema razlike u moći, u širem smislu te riječi, mislim da žena - kućanica, o kojoj ti pričaš, mora uza sebe imati partnera strahovito čvrstog, na zemlji, bez nekih frustracija, predanog u potpunosti obitelji, ne znam - savršenog muškarca
cvijeto, a koja ne bi htjela jednog takvog, kućanica ili ne
e ali kad oboje supružnika žive manje-više sličnim životom, takva nesavršenstva postaju prevladive sitnice, a u drugom slučaju - nepremostive prepreke. ili - izvor frustracije i nezadovoljstva.cvijeto, a koja ne bi htjela jednog takvog, kućanica ili ne
Baš te razumijem krumpirčić i ponovo se spremam za još jedan skok koji se zove šivot zaposlene majke. Osjećam i strah ali i uzbuđenje u isti mah. Znam, znam da lako neće biti, ali šta ću, to je moj odabir, splet okolnosti, takva sam ja u stvari-sva od akcije.ne, nismo se razumijeli skroz. Ja shvaćam da je fizički i psihički teško raditi i biti sam ( ili sa suprugom koji radi dosta) s djecom.
nije se radilo o priči o jednom danu-svi imamo dan D. I mjesec D. A nekad i D godinu. Radilo se o tipičnoj priči o životu-kakvu živi ovdje nas jako puno posto. Sami u gradu bez roditelja i pomoći ikakva tipa. S poslovima koji traže određeni dio nas. Manji ili veći, al određeni.
I dolazimo doma takvi da bi najradije legli i ugasili svjetlo na tjedan dana. Al ne može.
Htjela sam reći da je stvar u tome da je to naš život-i to su nam dobri dani. Loši su kad su djeca bolesna, kad smo mi bolesni, kad nema para, kad XYZ.
Ja želim na dobre dane gledati kao na dobre dane i naglašavati loše u tim dobrim danima-time neću postići ništa, to ne dolazi u obzir.
Valjda me sad kužiš??
Rekla bi da te jako dobro razumijem, možda me nitko ne gazi na poslu, al znam gaziti kilometražu i teren i gaziti se psihički. Svi mi nešto gazimo-zato i primamo plaću.
I imam dvoje i jedno još sisa i to dvoje treba na 2 dana ostavit tati i jaslicama/vrtiću jer ja moram na službeni put, i treba se u javnom WCu izdojit da ne plačeš od boli na seminaru.
I treba doć doma i dat im organskiuzgojenu hranu, jel, ne bilo šta, friško skuhanu. I treba nadoknadit i put i posao-pa sve to peglat, čistit, kuhat usput i raspremit se i sutra doć pravzdrav radit. I onda treba nespavat danima, jer štaš-dijete od godinu i pol mora nadoknadit jad i čemer neviđanja matere na 2 dana.
Eto, mogu i tako napisati. Al neću. Zašto bi?
Ja ne želim tako gledati na svoj život, a mislim da ni ti ne gledaš zapravo tako.
Naravno cvijeto, u pravu si. Ali nije nužno da je savršen, bitno je da je po ključnim pitanjima čovjek na mjestu, a dal mu smrde noge ili viče kad govori, više manje
Gledam svoje frendice, kolegice i meni se čini da se brakovi više slažu po pitanju "sviđanja" nego da se prvo dogovore temeljne stvari. Pa onda dobiješ neke upeglane simpatičen parove, a ispod površine ko Crna Guja. Po meni je bolje odmah stavit letvicu visoko, tako smo mi : oš da gineš za ženu i decu? Oš rodit vaterpolo tim? Kad smo oboje rekli da i ugovorili to da razmjenjujemo bubrege po potrebi onda smo se usudili reći da bismo se ženili i krenuli u brak, a nije savršen on nit sam ja. Nego smo si obećali i zamolili dragog Boga za pomoć. Mi smo vjernici i sigurni smo da ovisi samo o našim ljudskim ograničenjima bilo bi puno teže. Meni je osobno puno lakše kad znam da Bog voli obitelji, da posebno želi da brakovi uspiju i kad vidim da i MM raste duhovno i kao čovjek kroz brak. Sad, svatko ima svoj svjetonazor mislim bitno je da ljudi znaju na čemu se temelje njihove međusobne odgovornosti i ako nešto ne štima bolje to rješavati nego svatko svoj posao, društvo, izvana sve ok, a djeca pate, ljudi se okreću koječemu... Bolje se suočiti i prema vlastitim uvjerenjima posložiti odnose. Samo to je posao...
A i da sam uzimala statističke uzorke oko sebe prije donošenja odluka nit bih izabrala umjetničku akademiju, nit svoje zanimanje, nit bih imala djecu nit bi muško pogledala, ima zato drugih metoda
Pa naravno! Ja mislim da je pravo na izbor hoćeš li raditi ili ne tvoje osnovno ljudsko pravo - ako si majka. To je dosta posla za cijeli život.
Ifigenija, ti pišeš iznimno lijepo i zanimljivo svoje gledanje na stvari.
Situacija je takva da ga ja razumijem, ali jednostavno se ne podudara s mojim.
U svakom slučaju, ne vidim kućanicu u tigrastim tajicama i s daljinskim, niti smatram da je neprivređivati=biti bezvrijedan, nego samo pišem o svom pogledu na boravak doma. Bez obzira na količinu posla i zabave koji taj boravak doma nosi sa sobom.
Smatram da smo zanimljivi roditelji. Ili se zavaravam. Ako jesam, svakako se volim zavaravati.
Tvrdiš da je to zato što roditelj "nema što pružiti"-a ja tvrdim da je to zato što je sa 7 zanimljviji 10godišnjak od 30godišnjaka, makar taj 30godišnjak drugim 30godišnjacima izgledao kao kralj svijeta. Zabave.
To je odrastanje.
Drugi dio posta, o ulozi žene u različitim društvima, jako je škakljiv. Mene u tvojoj priči jako muči uloga muškarca i diferencija uloga.
Gdje je tu otac i "suučesnik" u obiteljskom životu?
Vidim da se tu priča iz "roditelji" pretače u "majka"-di ulogu "roditelja" iz prvoga dijela posta nosi sama žena. Odgaja li onda žena svoju djecu kao djecu ili odgaja svojeg sina i svoju kćer-kao sina i kćer?
To u konačnici dovodi do apsolutne razlike u ulogama-što, uostalom, društvu znači obrazovanje žene koja neće privređivati, zašto bi društvo obrazovalo ženu - a da ona to obrazovanje ne koristi, osim za vlastite potrebe?
Nakon generacije koja je "odlučila", slijedi generacija kojoj se sužava krug mogućnosti. Posljedično.
Cvijeta je postavila jako dobra pitanja i kolikogod pikulina priča zvučala idilično i iako su se javile neke forumašice koje ne ganjaju karijeru iako su fakultetski obrazovane, mislim da većina kućanica u HR u praksi to ipak postanu silom prilika ili računicom da bi inače rintale za 3000 kn dok im muž dobro zarađuje. Ili su zaredale 2-3 porodiljna, djeca su mala, posla baš i nema, i za cijelu obitelj je trenutno jednostavnije da je mama doma, pogotovo ako tata puno radi- još da i mama "ganja karijeru", zaista gdje su tu onda djeca? Ali ove zamke koje je Cvijeta nabrojala su realnost iznad koje se većina takvih parova ne uspije izdići.
Meni je jako lijepo kako krumpiric piše da njena djeca imaju i tatu koji ih mazi i nuna i kojem se obraćaju kad trebaju pomoć. Tako često se dogodi kad su djeca dugo uz jednog roditelja dok drugi radi, da za sve uvijek vuku mamu za suknju (ona je uvijek tu). Meni se to nimalo ne sviđa, i ideal koji zamišljam je neko normalno radno vrijeme za mene i MM-a i zajednička popodneva i vikendi. Produženi porodiljni ili rad s pola radnog vremena dok su djeca jako mala bila bi super stvar, ali čim stasaju za vrtić pa onda za školu, mislim da je besmisleno plakati nad time da ne provodimo dovoljno vremena zajedno. Kužim Cebelku, jer dijete joj je jako malo, samim time i jako zahtjevno (moj je godinu i pol), ali ne vjerujem u to da ako roditelji oboje rade obitelj nužno gubi. Moji su oduvijek oboje radili, svaki slobodan trenutak su provodili s nama, mama je imala dva porodiljna i godišnje odmore. Išle smo i sestra i ja u jaslice, vrtić, školu... ne sjećam se da su mi roditelji IKADA nedostajali, niti njihova pažnja, ljubav, briga, zajedničko vrijeme, obišli smo sve muzeje grada Zagreba s njima, cijelu Hrvatsku skoro vikendima i na godišnjem... S druge strane kad od 2. osnovne više nije bilo boravka u školi obožavala sam biti sama doma, toliko sam toga naučila u tom periodu, bila sam si sva važna.
Hoću reći da poštujem svačiji izbor i da sve ima svoje prednosti i mane, i svi smo mi drugačiji i ne paše svima isti životni tempo i način. Ali ne bi rekla da će nečiji izbor da postane kućanica sam po sebi koristiti djeci koja su spremna za vrtić kao što nečiji izbor da radi puno radno vrijeme neće djeci sam po sebi štetiti. Moje mišljenje je da su to u izgradnji ličnosti djeteta ili odnosa s roditeljem sporedni faktori. Odnosno, da ako netko donosi tu odluku da bude kućanica na neodređeno vrijeme, treba je prije svega donijeti zbog sebe, a ne djece.
Diskusija je krenula smirenim konstruktivnim tonom
Krumpirić govoriš iz jedne perspektive koja je posljedica današnjeg tržišnog mentaliteta. Ta potreba- potražnja nas po mom mišljenju, polako uništava , razara sustave vrijednosti i baš zbog toga je današnjim majkama teško balansirati između uloga majke koja aktivno sudjeluje u odgoju i žene financijski neovisne osobe koja punopravno sudjeluje u obiteljskim financijama. Tema bi mogla nastaviti u smjeru : Što je feminizam iznjedrio-dobrog i lošeg?
Ono što primjećujem kroz ovu temu, je da na strani kućanica kao životnog izbora stoje provjereno tri žene koje su odabrale umjetnost kao poziv . Možda zato jer se ne moraju dokazivati sebi? možda jer im novac ne kotira visoko na listi prioriteta, ne znam.. jer njih ionako gone intrizični porivi, pa i majčinstvo kao takvo? U svakom slučaju mi je to baš zanimljivo
Jučer sam pričala sa svekrvom i pitala je da li požalila...Kaže da nije. Ja sam joj uglavnom zahvalna što je mom mužu osigurala djetinjstvo puno sretnih trenutaka, što je razvila (koliko je muškarce moguće
Mogu li partneri biti ravnopravni ako jedan ne zarađuje? Vjerojatno ne većina, ali pojedinci mogu. Kad se nađu dvije osobe od kojih jedna zarađuje dobro, a druga je spremna biti kod kuće , pa di ćeš bolje. TRi kućanice koje ja poznajem i koje su mi vrlo bliske (baka, svekrva i najdraža sestrična ) jake su i kvalitetne osobe. Stoga vjerojatno i mislim da je moguće biti ispunjena kućanica. Druga baka koja je bila cijeli život profesorica , pa samim time čovjek bi rekao predodređena za djecu, bila je katastrofa -dosadna i vječito cendrava.
Znam , da poznajem neku ženu koju u 40ima muž ostavi radei druge bez posla i sa djecom, iskustvo bi mi bilo drugačije..
Mislim da žena treba moći odabrati. Ako želi raditi, onda neka radi. Ali jednako,ako želi biti kod kuće treba joj se to omogućiti. Idealno bi bilo kada bi to bilo zakonski regulirano.Ja kućanice shvaćam kao nekakav svojevrsni poziv.
Rastava statistički prijeti svakom braku. Jednako kao i rak, saobraćajne nesreće, elementrane nepogode, nuklearna katastrofa... Ali to ne može biti motivacija ni za zapošljavanje ni protiv njega.
Pomisao na 4 sata na dan s djecom mi je , onavljam se deprimirajuća. Pa čak ni priče kako je bolje provesti kvalitetno 2 sata , nego nekvalitetno 8 mi ne drže vodu... Bolje je provesti 8 kvalitetnih nego samo 2 . Svoju djecu želim otvoriti prema umjetnosti, glazbi, jezicima, sportu, prema čemu će imati afinitete...Tih 4 sata se automatski pretvara u 2...TREbaju i jesti, otuširati se, oprati zube, napisati zadaće...
A ja želim imati i svoju profesiju...Digla sam letvice maksimalno...Imam li noge BLanke Vlašić?
Što treba zakonski regulirati?
Ako želiš ostati doma nitko ti ne brani dati otkaz i biti kod kuće.
Ili želiš reći da bi i taj ostanak trebao biti nekako sufinanciran?
Last edited by Cubana; 25.08.2010 at 13:54. Reason: tipfeler
Mislim da je sufinanciranje tog ostanka kod kuće apsurdno, porezni obveznici su previše opterećeni da bi primili još jedan teret, u idealnim uvjetima (koji ne postoje ni u najbolje socijalno uređenim društvima) da, ali daleko smo mi od idealnog... Ne znam možda sam pogrešno shvatila na koji način misli miniminia "zakonski regulirano".
Posting Permissions
Reply With Quote