Drage moje forumašice, evo odlučila sam se javiti kako bi vam dala podršku da ne odustajete i vjerujete u sebe, jer će vam se na kraju isplatiti.
Naime, suprug i ja liječimo se od neplodnosti oko 4 godine, taman smo krenuli u postupak nakon donošenja Milinovićevog zakona. Četiri puta pokušali smo u Vinogradskoj bolnici, svaki postupak bio je drugačije stimuliran, ali uvijek bi imali oplođene jajne stanice (putem icsi-a) i transfer, koji nažalost nikad nije urodio plodom. Možda zbog tolikih neuspjeha i priča kako je opet netko u Mariboru uspio bez problema, a najviše zbog zamrzavanja embrija, suprug i ja odlučili smo pokušati u Mariboru, te ubrzo nakon poslanog email-a, dobili termin za prve konzultacije. Bilo je to prije nešto više od godinu dana. Nakon što je prof.Vlaisavljević pregledao naše papire i saslušao nas, napomenuo je kako bi mogli dobiti dijete i prirodnim putem, ali ako baš inzistiramo možemo ući u postupak kod njih za godinu dana, na što smo mi odmah pristali. Sljedećih mjeseci suprug i ja smo odahnuli i odlučili da ćemo se odmoriti od svih neuspješnih postupaka i misliti samo na pozitivan ishod u Mariboru. Čak smo odlaziti i kod bioenergetičara, ne bi li se napunili pozitivnom energijom, a posljednji tretman završili smo netom prije punkcije. Negdje nakon nove godine primili smo email od sestre Jasne, koja je doista prekrasna i divna žena puna razumjevanja za naše probleme. Pozvani smo da se očitujemo da li i dalje ostajemo u postupku koji je planiran za mjesec travanj ili svibanj 2012.g., a nakon što smo potvrdili naš pristanak, na ponovnim konzultacijama kod prof.Vlaisavljevića dobili smo detaljnje usmene i pismene upute o postupku sa datumima i popisom ljekova koje moramo nabavati i trošiti. Nakon početka stimulacije dolazili smo na dogovorene preglede u njihovu ambulantu i dobivali sve informacije o sljedećim koracima postupka. Punkcija je bila obavljena uz pomoć opće anestezije i to je nešto što me je oduševilo, jer u Vinogradskoj nam nikad nisu ponudili tako nešto. Nakon punkcije dobili smo tri zrele jajne stanice koje su se sve oplodile putem icsi-a, te su mi vratili dva embrija, a jedan je ostao zamrznut. Oba vraćena embrija su se ugnjezdila, no jedan nas je napustio negdje u 6. tjednu trudnoće. Ne mogu Vam opisati osjećaje tih nekoliko dana prije bete, jer nakon pojave vrlo blijede i jedva vidljive crtice na kućnom testu za trudnoću, usljedilo je drugo "roznjikavo" krvarenje koje je trajalo vrlo kratko, a nama srušilo sve nade. Pozitivan test na trudnoću sljedećeg dana vratio nas je u život, a pozitivna beta 15. dana nakon transfera bila je kao injekcija adrenalina koja još uvijek traje. Sada sam u 15 tjednu trudnoće, a suprug i ja smo presretni, te polako zaboravljamo muke koje smo prošli u ovih četiri godine iako smo sada zaokupljenim drugim brigama o nerođenom djetetu, a što vjerojatno prolazi svaka trudnica, te se nadamo da ćemo dočekati rođenje naše bebice.
Želim napomenuti kako se postupak u Mariboriboru razlikovao od onog u Vinogradskoj u tome što je prof.Vlaisavljević prilikom svakog našeg dolaska, znao tko smo i kakve probleme imamo, bez da mu to moramo ponovno obrazlagati, što je isti uvijek otvoreno razgovarao sa nama, što su se svi na punkciji i transferu beskrajno trudilo da nam olakšaju naš boravak tamo, što je suprug napravio "ono" u prikladnoj prostoriji i ugodnoj atmosferi, te na kraju što su zamrznuli jedan embrij, pa sad imamo još jednu malu nadu, tamo u Sloveniji. Iako imam postavljenu dijagnozu trombofilije, dva manja "dobra" mioma, povišene NK stanice i još nešto nebitno, uspjela sam ostati trudna samo uz pomoć utrogestana i aspirin 100/dnevno.
Evo, to je naša mala priča, želim svima puno sreće i nemojte odustati, jer u Mariboru se stvarno događaju čuda!