Pridružiti ću se ovoj diskusiji, jer i mene stalno muče slična razmišljanja: hoću li ikada biti mama? U stvari ja sam sigurna da ću biti mama (na neki od načina, pa makar i "mama" mojoj kujici), ali nekako sam sve manje sigurna da ću biti trudna i imati biološko dijete. Od kada smo se odlučili na posvojenje i krenuli i u te vode moje uvjerenje da nećemo doživjeti porođaj mi se učvrstilo i počela sam sebe gledati kao mamu koja će preskočiti prvomjesečne i gušte i muke. A onda me je nedavno opet uhvatila golema tuga što se mirim s tim da nikada neću gledati kosu svog muža kroz nježnu kosicu djeteta ili svoje oči kroz njegove/njene oke. Tako da sam trenutno u fazi nekog (pomalo smiješnog za mene) optimizma i euforije da ćemo ipak biti trudni i zamislite čak prirodno
. Zbilja sam već prolupala haha. Uistinu se je teško odreći te želje tako da vas drage cure potpuno razumijem i s vama navijam za sve nas
 |
|||
