postoje li još cijenjena zanimanja?

[manal]

Dijelom potaknuta temom o nespojivim poslovima, ali već duže razmišljam o tome, pitam se, pitam vas, ima li još cijenjenih zanimanja/poslova?

Kao što je tu nekako praksa, uglavnom autor teme napiše i svoj odgovor, pa da objasnim pitanje: Teme razgovora s poznanicima, prijateljima, rodbinom, često se tiču posla, kao bitnog dijela života naravno, ali uvijek se nekako čuje neka obezvrjeđujuća opaska o gotovo svakom zanimanju. Postoje stereotipi za gotovo svako zanimanje, znamo ih: policajci su glupi, carinici korumpirani, liječnici napuhani, državni službenici ništa ne rade... Zanimali bi me i ostali stereotipi, usporedbe radi, da se nađem negdje!

No osim toga, svi kao da znaju sve o svakom poslu. Čujete da netko radi u poreznoj upravi recimo. "Aha, taj ništa ne radi, samo sjedi, preplaćen je. To bih i ja znao raditi." Neko radi u trgovini? Ništa lakše od toga! Na carini? Pih! Samo sjedite i pitate ljude što imaju za prijaviti, gnjavite ih kad vam je dosadno i zarađujete "sa strane". I tako nekako unedogled.

Čini mi se da se gotovo svaki posao obezvrjeđuje, da nijedan više nije cijenjen. Ili? Možda sam samo ja okružena takvim ljudima (to bi mi bilo draže). Zato me zanima šire mišljenje. Koja su to cijenjena zanimanja, a ona koja nisu, zašto nisu?

[Svimbalo]

Super ti je topik, a i odlično si opisala stanje stvari, baš je tako.
Svatko sve zna o svemu, najčešće bolje od onog drugog, stručnog, školovanog za baš taj posao.

Za to krivim sve bolju dostupnost informacijama (Google je svemoguć, što će ti faks kad možeš proguglati), pa samim time neki dosad ipak cijenjeni poslovi (kao npr. liječnički ili profesorski) gube na "težini". Ako je riječ o nečemu što se može objasniti laičkim jezikom, svaki prosječni korisnik neta (među forumašima posebno raširena pojava ) uvjeren je da je to savladao, pa zašto bi onda cijenio školovanost?

Mislim da većina ljudi ipak i dalje cijeni znanstvenike, budući je velikom dijelu populacije ono čime se oni bave totalna nepoznanica, pa kao i sve nepoznato, izaziva strahopoštovanje (ovo pišem misleći najviše na Radmana i njemu slične).

[mujica]

U pristojnim zemljama, gdje ljudi svoj posao pošteno rade i cijene druge ljude, sva su zanimanja cijenjena.

Npr. moj dobar prijatelj u Kanadi (Vancouver) vozi gradski autobus i jako je ponosan na svoj posao, zadovoljan je i osjeća se cijenjen jer dobro obavlja pošten posao. (a što kod nas ljudi govore o ZETovcima?) Njegova je žena medicinska sestra i također je zadovoljna svojim statusom i time koliko je cijenjena.
Jer se tamo s pravom cijene ljudi koji pošteno rade svoj posao neovisno o tome koji je posao.

U nekim južnoameričkim i afričkim državama, trgovanje oružjem i drogom (vjerojatno i organima i djecom) su najcijenjenija zanimanja.

U rvata se sigurno nikada neće cijeniti svako zanimanje kao u Kanadi, jer smo primitivni i svatko misli da je pametniji od onog drugog i trećeg. Samo se nadam da nećemo dosegnuti onaj drugi ekstrem (ali me strah)......

[Lucija Ellen]

U rvata se sigurno nikada neće cijeniti svako zanimanje kao u Kanadi, jer smo primitivni i svatko misli da je pametniji od onog drugog i trećeg.

X

[Kaae]

U pristojnim zemljama, gdje ljudi svoj posao pošteno rade i cijene druge ljude, sva su zanimanja cijenjena.

Npr. moj dobar prijatelj u Kanadi (Vancouver) vozi gradski autobus i jako je ponosan na svoj posao, zadovoljan je i osjeća se cijenjen jer dobro obavlja pošten posao. (a što kod nas ljudi govore o ZETovcima?) Njegova je žena medicinska sestra i također je zadovoljna svojim statusom i time koliko je cijenjena.
Jer se tamo s pravom cijene ljudi koji pošteno rade svoj posao neovisno o tome koji je posao.

Bas sam ovo dosla napisati. Tako je i ovdje. U pocetku me to u neku ruku cudilo, a onda sam shvatila da je to jednostavno i s pravom - bas tako. Cistaci i cistacice u firmi u kojoj radim su visokoobrazovani mladi ljudi kojima je trebao dodatni posao (jedan od njih tim novcem placa postdiplomski).

Izuzetno su cijenjena zanimanja koja ukljucuju bilo kakav fizicki rad - zidari, krovopokrivaci, vodoinstalateri, keramicari...

Vjerujem da je to djelomicno i zato sto sva ta zanimanja donose vise nego dovoljno novca za normalan zivot. Ljudi su opcenito zadovoljniji poslovima koje rade, a onda samim time i ponosniji.

[sunca]

moram priznat da dok nisam počela sama raditi da sam imala dosta podcjenjivački stav prema mnogim zanimanjima.

međutim, kroz posao sam upoznala mnogo ljudi koji svoj posao - ma kakav on bio - obavljaju krajnje savjesno i s ljubavlju i sada vidim da cijenit možeš samo čovjeka, a zanimanja su mi sva ista.

[litala]

mislim da je i ovdje stvar u "oku promatraca"

postuje se tudji rad i trud, nebitno cime se covjek bavi. ako se bavi savjesno, posteno i kvalitetno.

[MarijaP]

Baka je bila učiteljica. Umrla sa 80 i kusur. Na sprovod su joj došli bivši učenici.
Dida predavao na srednjoj. Umro sa 90 i kusur. Na sprovod mu došli bivši učenici.

Ja većinu svojih profesora ne bih niti prepoznala na ulici. Ne zato što ih ne cijenim. Jednostavno se ne sjećam. Život se promijenio.

Cijenim i poštujem svakog savjesnog i kvalitetnog radnika.

[ivananeda]

Meni je najveca zabluda , koju cesto cujem , da prosvetni radnici ne rade nista, imaju raspuste, viknde. A ne znaju koliko je tesko zanimanje ukoliko ga naravno, kao i sve drugo savesno obavljas. Pri tom, ne radim i nikad niam radila u prosveti.

[krumpiric]

ma nijedno se zanimanje ne cijeni jer se u Hrvatskoj za svako zanimanje netko potrudio baciti ljagu na njega.

Pa i za znanstvenike, ako npr. rade na svakojakim sumnjivim projektima van faksa. i tome slično.

nije problem u vrsti zanimanja, možda nije ni u našem mentalitetu, mada vjerojatno i to je razlog-osnovni problem je sustav u kojem je adekvatno raditi svoj posao-totalno besmisleno.

[manal]

Svimbalo, good point! Možda su stvarno široka (vrlo općenita) informiranost i mediji doprinijeli i tim stereotipima, što se u kojem poslu radi, pa svako sve zna.
Mujica, i ja sam baš i mislila na nešto slično: Kod nas se - zastrašujuće - ljudi dive nekim tajkunima, pokvarenjacima, koji su snalažljivi, znali se probiti, ***š poštenje, oni imaju lovu i čak u medijima nekakav ugled! Nismo ni toliko daleko od Afrike.
I ja sam živjela u Njemačkoj i doživjela da pogotovo radnici u industriji s ponosom govore o svom poslu (i plaći), a pomislite kod nas na recimo radnika u Borovu... Medicinske sestre i Arzthelferinnen u Njemačkoj su vrlo cijenjene, kod nas su namiguše.
Da, da ivananeda, o prosvjetarima da ne govorimo! Učiteljice? Radno vrijeme od 8 do 12, godišnji 3 mjeseca i mo'š mislit' što moraju biti pametne za prva četiri razreda!
Naravno da je sve individualno, ali vidim da se ljudi čak iznenade kad upoznaju recimo liječnika koji savjesno i ljubazno radi svoj posao, jer to kao nije uobičajeno u toj struci.

[manal]

osnovni problem je sustav u kojem je adekvatno raditi svoj posao-totalno besmisleno.

čini mi se da je baš tako! na sustav bi dodala i društvo.

[Zubic vila]

Došli smo do, bojim se, točnog zaključka da se u normalnom svijetu cijeni svako zanimanje koje se pošteno obavlja, a u Hrvatskoj niti jedno. Ovaj zaključak deprimira svakog normalnog građanina HR.

Možda ipak nije sve crno nego je tamno sivo. Unatoč ovom urušavanju nekog normalnog sustava vrijednosti koje nam se događa već dva desetljeća, a za koje je krivo sve pomalo, pa i mi sami, ipak bih rekla da još postoje cijenjena zanimanja. Većina ljudi koje znam apriori cijene liječnike, suce, profesore i znanstvenike. Iako mislim da u svim zanimanjima podjednako ima "kukolja", kao i onih koji svoj posao rade fenomenalno.

Stvari će se promijeniti kad unutar struka oni koji pošteno rade svoj posao prokažu one koji muljaju- jer oni najbolje znaju koji su ti. Štiteći takve iz nekakvog sentimenta ili zato jer ne žele nekome "srediti" otkaz zapravo škode svojoj profesiji i društvu u cjelini. Naravno, ovaj optimistični preokret je moguć pod uvjetom da tih poštenih ima više od nepoštenih i da postoji bar nekakva podrška društva. A ne da se na ljude poput Ankice Lepej odmahuje rukom. Ako se to ne promijeni, ode sve kvragu, a možda je već i otišlo.

[pinguica]

Naravno da je čovjek koji pošteno i kvalitetno obavlja svoj posao u većini slučajeva cijenjen. Ali još ga više cijeniš ako ima dobru plaću. Npr. moj privatni zubar konstantno ulaže u svoju opremu i znanje. Dolaze mu ljudi iz cijeloga svijeta. Lijepo živi, ima jahtu. Kako ga ne bi cijenio. Teško je možda procijeniti koliko nekoga trebaš cijeniti ako taj jedva preživljava od svog zanimanja. Lakše je kada čovjek dobro zarađuje i lijepo živi. Sjećam se kad je jedna stara gospođa išla s autobusom gledati predstavu i u autobusu je bila glumica koja je trebala glumiti u toj predstavi. Gospođa joj je prišla i rekla da joj je razbila svu čaroliju i iluziju same predstave kad je vidjela da se ova (gospođa ju je vjerojatno smatrala kazališnom divom) vozi autobusom kao normalni puk.

[pinguica]

Došli smo do, bojim se, točnog zaključka da se u normalnom svijetu cijeni svako zanimanje koje se pošteno obavlja, a u Hrvatskoj niti jedno. Ovaj zaključak deprimira svakog normalnog građanina HR.

Možda ipak nije sve crno nego je tamno sivo. Unatoč ovom urušavanju nekog normalnog sustava vrijednosti koje nam se događa već dva desetljeća, a za koje je krivo sve pomalo, pa i mi sami, ipak bih rekla da još postoje cijenjena zanimanja. Većina ljudi koje znam apriori cijene liječnike, suce, profesore i znanstvenike. Iako mislim da u svim zanimanjima podjednako ima "kukolja", kao i onih koji svoj posao rade fenomenalno.

Stvari će se promijeniti kad unutar struka oni koji pošteno rade svoj posao prokažu one koji muljaju- jer oni najbolje znaju koji su ti. Štiteći takve iz nekakvog sentimenta ili zato jer ne žele nekome "srediti" otkaz zapravo škode svojoj profesiji i društvu u cjelini. Naravno, ovaj optimistični preokret je moguć pod uvjetom da tih poštenih ima više od nepoštenih i da postoji bar nekakva podrška društva. A ne da se na ljude poput Ankice Lepej odmahuje rukom. Ako se to ne promijeni, ode sve kvragu, a možda je već i otišlo.

X
Kada se ne bude podržavao kriminal na svakom području rada na uštrb poštenih i vrijednih onda će se možda cijeniti sva zanimanja.

[petarpan]

ja se ne divim nikakvim tajkunima..divim se susjedima, običnim ljudima koji od jedne mizerne plaće krpaju iz mjeseca u mjesec i redovno plaćaju račune...
privatno, posao koji je na cijeni u mom djelokrugu jest svakako (a čujem i od kolega) u našem resornom ministarstvu.
zašto? evo svi navode, čist posao, dobra i redovna primanja, nema stresa u mjeri u kojoj se očituje kod nas. Poštuje se radnikovo radno i slobodno vrijeme, postoji mogućnost profesionalnog usavršavanja...
sad, je li to zbiljam tako-ja ne znam... Vidim samo da bi svi htjeli tamo .

[.kala.]

U pristojnim zemljama, gdje ljudi svoj posao pošteno rade i cijene druge ljude, sva su zanimanja cijenjena.

.

x
čitala sam u jednoj knjizi o radu, životu ljudi u Japanu. među ostalim, bilo je riječi i o jednoj mladoj ženi koja dijeli propagandne letke na ulazu u metro. uredno obućena, u uniformi firme, s osmjehom, ljubaznim pozdravom za svakog tko naiđe i dostojanstvenim stavom. svakako, govori se o tome kako se oni sami prema svom poslu odnose s poštovanjem, a i drugi ih jednako cijene. nema omalovažavanja, umanjivanje nečijeg zanimanja, posla. ne gledaju je s visoka oni koji su kao na bolje plaćenim mjestima i sl.

stvar je kulture, to je moje mišljenje.
mi se baš i ne možemo, nažalost, pohvalit da cijenimo (posebno tuđi) rad.

a i mi živimo u nekom kvazikapitalizmu i vrijednosti društva su zabrinjavajuće. najblaže rečeno...
MIlić je posjeti Norvešku i imao je prilog o vlasniku Ikeae. čovjek ima bogatstvo, no vozi jako star auto. star, ali funkcionalan. i uopće ne vidi zašto bi on sada trošio novac na skupe automobile...tamo jednostavno ljudi imaju drugačije vrijednosti. a kod nas...to ne treba ni pričati...svi znamo kako stvari stoje - i kad se nema dovoljno, uvijek se nađe načina da bi se kupilo što bolje auto, roba s markama i sl.

[mama od formata]

Priznat cu da zadnjih godina sve manje cijenim uciteljski posao. A zasto? Zato sto danas svako selo ima uciteljski fakultet i sto danas te fakultete zavrsava svatko, Znam par uciteljica koje su jedva prolazile kroz osnovnu i jos dan danas ne znaju da se ne znam pise odvojeno. I tih par nije iznimka.. Zatim jedna ekonomija. Svaki drugi gradic ima ekonomski faks i zavrsava ga svatko. Ima jos par fakulteta koje ne cijenim pa samim tim ka mi netko kaze da je ucitelj ili dipl ekonomist na prvu loptu ne izaziva neko postovanje. S druge strane jednu medicinu ili pravo pa strojarstvo, elektrotehniku itd bas ne moze zavrsiti svatko i zato kad mi netko kaze da je lijecnik ili dipl ing strojarstva to u meni izaziva osjecaj divljenja. S druge strane u svakoj struci ima kukolja a i sigurna sam da ima pametnih i inteligentnih uciteljica, ali mislim da je to puno manje nego prije. I kad pomislim da ce ta i ta koja je jedva prosla cetvrti osnovne biti uciteljica, mozda, mojem djetetu..nevjerojatno mi je to.
Ovo je bio osvrt na visoko obrazovane a sto se tice raznih zanata, koliko je netko cijenjen mjerim s kolicinom posla samim tim kvalitetom. Zna se tko je dobar automehaničar, frizer, soboslikar..cijenim ih sve koji kvalitetno rade ..

[Anita-AZ]

Prije nego se uključim u raspravu, zanima me zapravo .... Cijenjeno OD KOGA? Od okoline, od poznanika, od mase za koju mislimo da znamo što misle?

Ja mislim da nije važno toliko niti ŠTO netko radi koliko KAKO.

U Hrvatskoj je vrlo neobično strastveno se predavati svojem poslu... pod krinkom "ionako to nitko ne cijeni" i onda se opet pitam: "Tko je taj "nitko"?" I zašto nas tako lako mišljenje drugih odvlači od toga da ulažemo sve svoje resurse u svoj posao i radimo ga što bolje! Zar ne troši više kad nešto radimo preko volje, štedeći se, čekajući da prođe?

[Kaae]

Prvo i osnovno, velik broj ljudi ne cijeni ono sto sami rade. Tj. ne cijene radno mjesto, itd., ne trce bas okolo govoreci sami za sebe da su nesposobni, lijeni ili slicno. Ali dobro misljenje o svojem radnom mjestu nemaju, kao niti o organizaciji za koju rade. Placu ne moram niti spominjati. Velikim dijelom je za to krivo stanje u drzavi - place su takve kakve jesu i u ogromnom broju slucajeva jedva vrijedne spomena, ako i to. (Ovo pisem iz vlastitog iskustva, ne znam koliko vas ovdje stvarno cijeni svoj posao/radno mjesto i misli da je placa adekvatna onome sto se tamo radi. Ljudi u mojoj zagrebackoj okolini bili su, uglavnom, misljenja kao sto je ovo sto sam navela.)

Nakon toga slijedi sve ovo vec napisano u topicu - od stjecanja znanja na internetu do ljage koju spominje krumpiric.

Netko je napisao da se uvijek zna tko je dobar frizer, vulkanizer, automehanicar. Zna se, naravno, ali i dalje mi se cini da vecina ljudi koje poznajem ne bi bila sretna i ponosna na djecu koja bi se odabrala time baviti. Ni priblizno onoliko koliko se takva, a i sva druga zanimanja, cijene u ovim krajevima. (No o tome se pisalo u drugoj temi.)

[moia]

x
MIlić je posjeti Norvešku i imao je prilog o vlasniku Ikeae. čovjek ima bogatstvo, no vozi jako star auto. star, ali funkcionalan. i uopće ne vidi zašto bi on sada trošio novac na skupe automobile...tamo jednostavno ljudi imaju drugačije vrijednosti.

a propo, moj idol je Warren Buffet...

inače osobno cijenim sva zanimanja ali baš sva. sam naš krug prijatelja je šarolik od čistačice, tjelohranitelja pa do CEO i COB i nikad fakat nismo ljude klasificirali po tome što rade, nego kako to rade i kakvi su kao ljudi.

[moia]

Netko je napisao da se uvijek zna tko je dobar frizer, vulkanizer, automehanicar. Zna se, naravno, ali i dalje mi se cini da vecina ljudi koje poznajem ne bi bila sretna i ponosna na djecu koja bi se odabrala time baviti.

na žalost jer očigledno diploma ima još uvijek veću težinu nego samo znanje. naš jedan prijatelj je hodajuća enciklopedija. možda zvući pretjerano, preuvelićano, prenapuhano, ali nije. čovjek ima toliko široko znanje o toliko mnogo toga da se ponekad doista osjećam tupasto pored njega. inače po struci je vodoinstalater, a bavi se i zidarijom.

[manal]

Prije nego se uključim u raspravu, zanima me zapravo .... Cijenjeno OD KOGA? Od okoline, od poznanika, od mase za koju mislimo da znamo što misle?

da, na njih sve sam ja mislila, odnosno znam što moji poznanici i prijatelji misle, pa me zanimalo mišljenje šire javnosti.

Ja mislim da nije važno toliko niti ŠTO netko radi koliko KAKO.
U Hrvatskoj je vrlo neobično strastveno se predavati svojem poslu... pod krinkom "ionako to nitko ne cijeni"

A na ovo debeli potpis! Slično kaže i Kaae:

Prvo i osnovno, velik broj ljudi ne cijeni ono sto sami rade. Tj. ne cijene radno mjesto, itd., ne trce bas okolo govoreci sami za sebe da su nesposobni, lijeni ili slicno. Ali dobro misljenje o svojem radnom mjestu nemaju, kao niti o organizaciji za koju rade. Placu ne moram niti spominjati.

i to je izuzetno žalosno.
Osobno recimo u trgovini/buticima najčešće nailazim na neljubazne/neraspoložene (?) žene. Ok, možda sam joj došla na kraj radnog vremena, možda je boli glava, u PMSu je, šta ja znam, ali da ni odzdraviti ne mogu? I da ja uvijek baš slučajno na takve nabasam? Ne znam znači li to da ona ne voli svoj posao, ali meni se nerijetko tako čini. Pogotovo tako kod neljubaznih trgovkinja i napuhanih konobara pomislim da je nezahvalno da se drže tako, jer ima puno ljudi out there nezaposlenih, a kvalificiranih za baš taj njihov posao i možda bi ga odradili sa smješkom.

Slična situacija: idem dermatologu. Naručena sam, ali čekam 50min. Žena me otpremi za 5min i s 250kn manje. Razočarana sam, ali maltene da jedino takve liječnike i poznajem. Dolazim drugoj, ulazim na vrijeme na zakazan termin, žena razgovara sa mnom 1h!!! Padam u nesvijest od nevjerice!
A to bi trebalo da je normalno, ne?

I naš je krug prijatelja raznolik po zanimanjima, što mi dopušta da gledam i plaće i žalosno mi je da je netko tko radi pretežno fizički tako malo plaćen. Ja sam sa svojom plaćom zadovoljna, omjer radnog vremena, težine i plaće štima. I jedna sam od rijetkih koja tako misli, weirdo

Netko je napisao da se uvijek zna tko je dobar frizer, vulkanizer, automehanicar. Zna se, naravno, ali i dalje mi se cini da vecina ljudi koje poznajem ne bi bila sretna i ponosna na djecu koja bi se odabrala time baviti.

Totalno. I iskreno moram priznati da bi radije izabrala neko drugo zanimanje za svoje dijete - da je na meni da biram. Mislim da se tu radi o nekim duboko usađenim stereotipima koji se tiču staleža.

[Anita-AZ]

Ja ne bih birala za svoju djecu zanimanje. Ja sam tu da promatram koji su njihovi talenti i da im ne dopustim da odustanu kad zapne ili se treba više potruditi za uspjeh. Oko mene je toliko ljudi sa završenim fakultetima i doktoratima, a oni žele sasvim nešto drugo raditi. I na kraju to i rade. A godine i godine školovanja je bačeno u zaborav. Počinju ispočetka nakon što su zadovoljili okolinu (roditelje).

Ja cijenim ljude koji cijene život! Odmah znam da rade nešto što trebaju raditi, ma što to bilo.

[Mrvna]

To što svaki grad ima neki fakultet ne znači da obrazovanje koje se tamo dobije nije vrijedno kao što bi bilo da je jedan faks za područje cijele države.

Isto tako volim misliti da živim u pristojnoj državi, dijelom je to posljedica izbjegavanja negative koliko god je to moguće (uglavnom se radi o razgovorima "ti mater, si videl kak je to kod nas sve za....??").

Što se zanimanja tiče, trudim se odbaciti stereotipe iako mi kod nekih zanimanja zbilja nije lako (prvenstveno jer sam se sama uvjerila da nijedan predstavnik jedne određene branše nije the sharpest tool in the shed). I sama radim posao koji je nezamislivo obezvrijeđen i nisam ziher da ću se zauvijek moći boriti s vjetrenjačama po tom pitanju.

I veliki X na Anitu -AZ!

[a.k.]

Meni se cini da se danas najvise cijene ona zanimanja u kojima se dobro zaradjuje. I cijene se visoki polozaji direktori, menadjeri i slicno.
A sto se tice ljecnika, mislim da su si sami krivi jer ih se ne cijeni. Kao prvo jer se toliko ceka da se dodje na pregled, a kad se dodje na pregled to ful kratko traje, covjek se zapita sto je ljecnik saznao za to kratko vrijeme, a i u tih par minuta je ipak ljecnik uspio biti bezobrazan prema nama. Onda te posalje doma, a da ti nemas pojima kaj ti je, dobis neku terapiju koju ne znas kako se primjenjuje i osjecas se ko govno. A ima i tu jos nekih greski koje ja ne oprastam, kao npr. ta stednja na sredstvima protiv bolova, naime, ljudi zasluzuju kod nekih bolnih zahvata da dobiju neko sredstvo protiv bolova, a ne da im se samo kaze da sute i trpe (npr. zubari cesto stede na anesteziji, ili kad se sivaju neke manje rane). Naravno, ima i iznimaka. ali ih treba povecalom traziti.
Sto se tice nekih drugih zanimanja isto mislim da su osobe koje ih obavljajusame krive za losu reputaciju, npr. svaki puta kad vadim neke dokumente namucim se zato jer mi nitko ne da cjelovitu informaciju sto mi sve treba, a i dosta su bezobrazni. Vjerojatno ima i ljubaznih, a vjerojatno i ima onih koji vrlo naporno rade, ali ako dodjem tri puta na salter i tri puta budu bezobrazni prema meni ja sam jednostavno isfrustrirana njima i zakljucit cu da su svi bezobrazni.

[manal]

Isto tako volim misliti da živim u pristojnoj državi, dijelom je to posljedica izbjegavanja negative koliko god je to moguće (uglavnom se radi o razgovorima "ti mater, si videl kak je to kod nas sve za....??").

A ne znam za pristojnu državu, ali i ja se trudim, koliko mogu izbjegavati negativu, i izreke poput tih čujem često, ali ih ne izgovaram ja. Pokušam okrenuti na dobro i što se može učiniti da se promijeni.
Znajući gdje živim, ljudi me često pitaju kako je kod nas, jel ima problema. Ha! Za mene nema, a za druge ne znam, želim vjerovati da ih nema. Nekad mislim da živim u nekakvom positive bubble u svojoj glavi