Zato što je pri prvom embrio transferu dr. radio bez ultrazvuka (zapravo tako je svima na VV rađeno do nedavno) i kad je mislio da je u maternici, došla je biologica s j.s. i krenuli su s transferom, da bi skužili (ne znam kako) da nisu još u maternici. Onda je dr. prošao još jedan "zavoj" i tada su ispustili embrio. Sve u svemu trajalo je jako kratko, nije bilo ni malo neugodno ili bolno, bilo je baš ono "za čas".Bebel prvotno napisa
Nakon negativne bete, dr. mi je radio tzv. slijepi transfer, to je kada kateterom ide do maternice (bez transfera embria), kako bi vidio kakav je cerviks i prije samog transfera uvježbao put (jer što je manje traumatičan transfer, manje su i šanse da maternica uđe u kontrakcije i izbaci embrio). Čak s ultrazvukom nikako nije mogao doći do maternice, onda sam se morala jako napiti vode i napuniti mjehur, pa su me prebacili u salu i tamo dugo pokušavali i prolazili te moje zavijutke, da bi na kraju došli do maternice. Nakon što je uspio, dr. je još nekoliko puta prošao, kako bi zapamtio taj moj labirint.
Kasnije sam razgovarala s njim o tome i na neki način je priznao da je vjerojatnost da je embrio doista dospio do maternice prošli put doista mala, pošto je prošao tako lako, a sada jedva. Kod mene je stvar što je osjećaj bez kontrole ultrazvuka dr. jednak kao kad drugim curama uđe u maternicu. Teško mi je to i opisati, umjesto da je ravan ili malo zavinut cerviks, moj baš ima zavoje i pomisliš da si u maternici, a to je zapravo samo kraj jednog tunelića gdje trebaš jako zavinuti kateterom i ići dalje... Zato mi dvoje doktora nije moglo napraviti HSG i završila sam na histeroskopiji i laparoskopiji...
Iskreno, taj put sam odmah imala osjećaj praznine, baš ono da se ništa nije dogodilo.
 |
|||
