Kako prijateljima i roditeljima reći da ne možemo imati djecu?

[crvenkapica77]

i ja sam zaboravila spomenit svoju susjedu ( moje godiste a troje djece ,curice:12-9-3 da, da ) posto ja uvijek nosim usku odjecu i trbuha nemam i ako je nekad napuhnut od menge ili me vidi poslije rucka odmah ce : jesi ti to trudna ?
ili ja jedva cekam kad ce se moja Petrica ( najmlađa kcer) imat s kim igrat

sta reci toj susjedi ?? ili jednostavno pocet nosit siru odjecu

[Mojca]

Draga Trunčice i sve ostale...
ja sam svima rekla da ne moramo ići na drugo dijete dok god imamo mene! )

I ma koliko mi je to zapravo tužno... nikome nismo ništa rekli, osim dvijema prijateljicama; jedna je psiholog, bavi se i ovim temama i jednoj dobroj prijateljici s kojom mogu o svemu.
Roditelji su neko vrijeme tlačili... ali je to srećom bilo u doba dok mi o djeci nismo ni mislili... pa su i odustali, tako da sad ništa ne pitaju... moja se mama jednom rasplaka i pitala da li ja ne mogu ili ne želim imati djecu.. pa sam joj rekla da ni jedno ni drugo ne znam.
I zapravo sam zahvalna na diskretnoj okolini... a na poslu sam izgradila image osobe koja ne želi djecu... i nekako su me svi ostavili na miru. Susjede ionako izbjegavam, više od dobar dan, teško da ću izmjeniti s njima...
Doduše... nisam nikome od familije rekla ni za neke druge stvari na kojima radim... saznati će dok bude gotovo. Mrzim usputna pitanja i primjedbe.

Mislim da svi imamo pravo na svoju intimu i da je jednostavna rečenica "o tome ne želim pričati" dovoljna. Samo treba je moći sa smješkom izreći. Ili spretno promijeniti temu! Hugs svima.

[.kala.]

...sta reci toj susjedi ?? ili jednostavno pocet nosit siru odjecu

da, stvarno se ljudi volje petljati tamo gdje ne treba..Slažem se s Mojcom - svi imamo pravo na svoju intimu.

a na ovu temu sam došla ne zato jer iz iskustva znam kako je nositi se s obitelji i prijateljima, već dolazim kao bliska prijateljica nekima koji su prošle/prolaze te torture.

kako sam jako bliska s tim nekim ljudima, neke poznajem cijeli svoj život, zapravo nisam nikad ništa ni pitala. a znala sam...zapravo osjećala sam.
sinoć me dragi baš pitao jel mislim da je to ok - znati a ne pitati ništa (tako bliske ljude) vezano za to. malo me zbunio. nekako uvijek mislim da nije bitno da ti ljudi iznose generalije, ako ih dovoljno dobro poznaješ onda stvari čitaš iz njihova pogleda. barem je tako kod mene i mojih bliskih ljudi. zato nisam nikad ni postavljala pitanja "a kad će te vi?".
ljudi pričaju kad mogu pričati o tome, kad misle da trebaju... i to što ne iznose generalije nije nikakav znak koliko su bliski s nekim. treba poštovati to pravo na intimu i u ime ljubavi i prijateljstva znati kad šutiti...

meni jako draga i bliska osoba (tu je negdje po ovom forumu) rekla je kad je mogla....kad je mogla prenijeti bol, želje, očekivanja, razočarenja...nikad je ni prije ni poslije nisam pitala ništa oko toga ukoliko sama nije osjetila potrebu pričati....

a za ove padobrance (susjede, prolaznike...pa i kolege)..ne znam što reći nego neljubazno i nametljivo...

[Kadauna]

da, stvarno se ljudi volje petljati tamo gdje ne treba..Slažem se s Mojcom - svi imamo pravo na svoju intimu.

a na ovu temu sam došla ne zato jer iz iskustva znam kako je nositi se s obitelji i prijateljima, već dolazim kao bliska prijateljica nekima koji su prošle/prolaze te torture.

kako sam jako bliska s tim nekim ljudima, neke poznajem cijeli svoj život, zapravo nisam nikad ništa ni pitala. a znala sam...zapravo osjećala sam.
sinoć me dragi baš pitao jel mislim da je to ok - znati a ne pitati ništa (tako bliske ljude) vezano za to. malo me zbunio. nekako uvijek mislim da nije bitno da ti ljudi iznose generalije, ako ih dovoljno dobro poznaješ onda stvari čitaš iz njihova pogleda. barem je tako kod mene i mojih bliskih ljudi. zato nisam nikad ni postavljala pitanja "a kad će te vi?".
ljudi pričaju kad mogu pričati o tome, kad misle da trebaju... i to što ne iznose generalije nije nikakav znak koliko su bliski s nekim. treba poštovati to pravo na intimu i u ime ljubavi i prijateljstva znati kad šutiti...

meni jako draga i bliska osoba (tu je negdje po ovom forumu) rekla je kad je mogla....kad je mogla prenijeti bol, želje, očekivanja, razočarenja...nikad je ni prije ni poslije nisam pitala ništa oko toga ukoliko sama nije osjetila potrebu pričati....

a za ove padobrance (susjede, prolaznike...pa i kolege)..ne znam što reći nego neljubazno i nametljivo...

.kala. za stav...
i ja imam takvih prijatelja (moja je vjenčana kuma takva i hvala joj na tome) i jednostavno osjete i šute, ali imam i onih koji su mi tek prolaznici u životu koji se unose, s njima se mnogo teže nosim. Imam i prijatelja kojima sam rekla nakon mnogo vremena i to u trenutku već kad mi je prekipjelo.... i to nakon pitanja "pa dobro što čekate, imate sve, imate kuću, imate auto, sredili ste se, imate posao, zdravi ste.......... bla, bla... stvarno ne vidim razloga da čekate s bebicom".
Eh onda je čula svoje

Teško je to općenito, teško ja pričam o tome nekim ljudima "koji nisu iz tih voda", uglavnom uvijek u strahu i pod totalnim naporom da se ne rasplačem i raspadnem,a opet nikako ne podnosim da me netko sažalijeva. Al to sam ja, MM bi to sasvim drugačije handlao i djelomično handla sa svojim krugom prijatelja.

Eh sad, jel to i zbog toga što nisam prihvatila naš handicap, što jednostavno se osjećam da imamo falingu!? Možda ili čak vjerojatno djelomično točno, to je još nešto što moram - kao što je Marnie rekla - prevazići!
Baš sam jučer pričala jednoj forumašici, ima ljudi koji nisu u priči a nemaju niti malčice empatije, respekta od nečije intime, unose se bez obzira u što, pa tako i u takva pitanja "kad ćete vi?", "što čekate?" bla, bla, bla..... u svašta bi se tako unosili, da nije te teme našli bi oni u što bi trpali noseve svoje.

Zato hvala dragom Bogu što ima ljudi poput tebe .Kala.