Kako je red i običaj, iako je moja MPO trudnoća bila davno, a nova ne dolazi niti nakon 6 novih pokušaja… ja ću napisati riječ dvije o onome što je u toj, jednoj jedinoj, bilo specifično.

Osim što dugo nisam htjela priznati ni sebi ni drugima da sam trudna, iako je beta govorila drukčije…Ima negdje napisano moje iskustvo u kojem sam negdje 5. tjedan stavila knjižicu na hrpicu za normalne preglede i čekala dok se sve trudnice izredaju. Kad sam došla na red moj me doktor upitao zašto nisam stavila na hrpicu za trudnice, ja sam odgovorila da eto, nisam ja baš sigurna za tu trudnoću i nisam ja baš prava trudnica. On se dobro nasmijao i rekao mi da sam sada trudnica i da se počnem ponašati tako. No međutim, nakon putovanja na relaciji moj grad/ moj redovni gin. – zagreb/moj mpo gin. Završila sam u bolnici na strogom mirovanju više od mjesec dana jer su mi nakon stimulacije, pojačani βhcg hormonom, ostali jajnici u grozdovima cista. …utrogestan nakon nekoh 8 tjedna više nisam mogla smisliti…imala sam osjećaj da me sve vrijeđa dolje… A o strahu i gnjavljenju mog doktora s pitanjima da li je sve uredu, odlascima po drugo mišljenje u Zagreb…pitanje o milijardi (danas znam nepotrebnih ) testova kako bismo bili sigurni je li sve uredu…da i ne pričam Srećom moji su ginekolozi bili pametniji i realniji od mene, pa me nisu slali na sve što je meni padalo na pamet…većina stvari koje trudnicama koje nisu imale problema sa začećem i ne padaju na pamet. Tih prvih recimo 16 tjedana je bilo baš burno, u strahu, grču…nakon toga nisam imala problema vezanih za posljedice mpo-a (imala sam nekih drugih – redovnih trudničkih), a strah iako je ostao prisutan, ipak se malo smanjio.

A sada pozivam sve stare,a li pogotovo nove trudnice da pišu o sebi.