Do sada sam bila od onih roditelja koji cak poticu dijete da se popne, skoci itd.
Medjutim, sinoc sam skoro umrla od straha kada sam vidjela gdje se popeo i sta se sve moglo dogoditi.
Izgleda da je dosao u dob kada mu vise ne treba roditeljski poticaj za vratolomiju, vec misli da sve moze.
Tobogan, koji se vrti u krug i porpilicno je visok, u obliku je valjka. On se, naime, penjao po gornjoj strani tog valjka, da bi dosao do ograde koja je visa pa se i na nju mora penjati da bi se spustio unutra u prostor ispod onog krovica, kako veci tobogani imaju. Sa strane ogromni balvani strce. Ima sandale na nogama koje se cak i malo sklizu po onoj plastici od tobogana. Srce mi je stalo.
Kako vi, mame sestogodisnjaka i vece djece, reagirate u slicnim situacijama?