problem?

[minji otrok]

Ne znam da li ova tema spada ovdje (molim, premjestite gdje spada).
Majka sam djeteta koji će u listopadu napuniti 4 g.
Oduvijek je bio napredan - progovorio vrlo rano, tečno, bogat riječnik. Motorički se normalno razvija(o).
Oduvijek "teško odgojiv", odn.svojeglav, zahtjevan, inatljiv, neposlušan.
Nema trenutka mira. Uvijek sa njim akcija - trči, skače, pita, govori, viče, provocira, istražuje... ali bez prestanka.
Sa 2 g. primio je cjepivo 5u1 u bedro, koje mu je strašno oteklo, primio je antialergijsku th.
Od tada je duži period šepao, noga mu se počela stanjivati u opsegu. Obilazili smo liječnike, koji nisu imali pojma što mu je. Ortopedi, neurolozi, pretrage krvi, ultrazvuk, rtg - sve u redu. Na kraju je neuropedijatar zaključio da je vjerojatno prilikom cijepljenja oštećen nervus ischiadicus (ali ne direktno, već je zbog velikog otoka oštećen), na naša pedijatrica to negira.
No, u tom periodu kada smo odlazili od liječnika do liječnika, svaki od njih nam je skrenuo pažnju da je dijete hiperaktivno. Jedan ortoped nam je čak rekao da ga psihološki obradimo jer se njemu čini da je autističan (iako to nije njegovo područje, ali on, eto, vidi puno djece i zna kako se "normalno" dijete ponaša).
Ali, crv sumnje je bio tu. Otišli smo i do psihologa, navodeći samo hiperaktivnost kao problem (mislila sam - ako je u autističnom spektru, valjda će to stručnjak, psiholog prepoznati). Psiholog je rekao da nema govora o hiperaktivnosti, već o malo labilnijoj pažnji (koja se da usmjeriti). Kognitivno je bio pola do godinu dana ispred svoje dobi (imao je 3,5 g., a na razini od 4 do 4,5 g.).

Pitate se - što me muči.
Ponajprije, njegovo manipuliranje mnome. Stalno traži pažnju - ima je. Međutim, to mu nije dovoljno, već mi stotinu puta dnevno govori "Reci mi nešto lijepo", i ja mu stotinu puta i kažem nešto lijepo. Ali sada ne dopušta nikakvu komunikaciju između mene i okoline - prekida svaki razgovor vičući - Reci mi nešto lijepo! Kod kuće, u društvu, u trgovini, svejedno. Kada se ponaša ružno, opet viče: "Reci mi nešto lijepo", i počne me ljubiti. Ne staje, nego samo viče i plače :"Reci mi nešto lijepo". Ja kažem, npr."Ti si moj medvjedić", a on negoduje - "Ne živo, reci mi nešto neživo (!)" - želi da mu kažem, npr.da je on moja radost ili sreća.
I tada se (na kratko) umiri.
Mislite li da je to manipuliranje, neodgojenost (što su sve češći komentari okoline) ili nešto treće?

I druga stvar koja me muči je cijepljenje sa 4 godine, baš zbog te alergijske reakcije koje je prvotno cjepivo izazvalo.

[mama pticica]

draga minji,

ja nemam iskustva s "teško odgojivim" djetetom (koji smiješni pojam sam po sebi ), ali imam fenomenalno, bistro, veselo,ljubopitljivo dijete koje jednostavno koristi koliko god može da dobije što više..
u mom primjeru, dogodilo mi se puno puta da sam se "uspjela spasiti" tek kad sam se sjetila (!) da sam ja ta koja postavlja granice, i da se moje dijete, da se lijepo izrazim "može slikat" )

daklem, moj savjet kreni polako i ustrajno i izbori se za sebe..1x na dan je veliki uspjeh za početak

sretno!

[sirius]

O postavljanju granica smo pisali dosta na ovoj temi http://forum.roda.hr/threads/57194-Grga-Čvarak-sindrom
Što se tiče problema nakon cijepljenja možda da otvoriš novu temu na podforumu zdravlju djece.

[minji otrok]

Da, to i meni padne na pamet, ali očito slabo provodim tu ideju :/
Ne znam postaviti granicu.
Kažem mu:"Danas sam ti puno puta rekla nešto lijepo."
"Ali, reci mi samo još jedamput, pliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiz"
"Ne mogu više, jako sam umorna."
"Pliiiiiiiiiiiiiiiiiz, samo još jednom, i više te neću pitati."
I ja popustim.
A tada frajer još provocira: "Nisam te čuo, reci glasnije."

[minji otrok]

Hvala za link (u isto vrijeme smo poslale poruku).

[sirius]

Da, to i meni padne na pamet, ali očito slabo provodim tu ideju :/
Ne znam postaviti granicu.
Kažem mu:"Danas sam ti puno puta rekla nešto lijepo."
"Ali, reci mi samo još jedamput, pliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiz"
"Ne mogu više, jako sam umorna."
"Pliiiiiiiiiiiiiiiiiz, samo još jednom, i više te neću pitati."
I ja popustim.
A tada frajer još provocira: "Nisam te čuo, reci glasnije."

Rekla bi da te dresira.
Nema to veze sa nikakvom hiperaktivnosti (oni u toj dobi žele kršiti svaku granicu , ali najčešće nasrtanjem u tuđi fizički prostor).
On nema granica. Na tebi je da ih postaviš iz dva razloga. Tebi to treba . Njemu to treba još i više. To mu daje osjećaj sigurnosti .

[mama pticica]

..i svaki put kad te uvuče u "raspravu" on je pobijedio

ali sve se može naučiti..ima par dobrih knjiga na tu temu, ali neka iskusnije od mene preporuče

[Beti3]

Meni se čini da on jednostavno zna da može, i to koristi. Vidi se da je pametan i traži da vidi koliko može držati tvoju pažnju. I zna da ga voliš i najvažniji ti je.

Kako sada postaviti granicu , a da on ne pomisli da ti je manje važan. Da li ste vi cijeli dan zajedno? Možda da ga dio dana čuva netko drugi? I kakav je kad nije mama blizu.

Ja isto svojima pružam previše ( palačinke u ponoć, kad jedva gledam i stojim od umora), tako da i nisam prava za dati savjet, ali mislim da moraš bar malo ga zaustaviti. Možda da nešto radiš i kažeš neka počeka 3 ili 5 minuta. Pa neka čeka svaki put mrvicu duže da mu odgovoriš ili zagrliš ga. Misliš li da to može djelovati?

Kako rastu , sve bolje manipuliraju. Ča su pametniji i napredniji, to bolje. Barem me to tješi

[minji otrok]

Beti3,
nismo cijeli dan zajedno, naprotiv, mislim da mu falim.
Ide u vrtić, i ne vidimo se do 16,00 - 16,30. Ove mu je bila prva godina u vrtiću, a bilo je svakakvih faza. Najgore mi je bilo kad nije želio u vrtić jer se tužio da ga "svi tuku" (nije tip koji bi dopustio da ga tuku; naprotiv, zna se izboriti za sebe i nametnuti se drugima). Srećom, sve se promijenilo s dolaskom nove tete (zamjena zamjene).
Malac ima i 2 g. starijeg brata, i rivalstvo među njima je neizbježno. Pogotovo zato što je stariji brat nježniji, puno osjetljiviji (hipersenzitivac), pa mi je uvijek u zagrljaju ili smo u nekim pričama. Ali zbog toga malac nije zakinut, jer i on ima "vrijeme za sebe".
Mali jednostavno mora biti u centru pažnje, i to uspijeva milo ili silom (doslovno). Ali ovo s "Reci mi nešto lijepo" je po mom mišljenju prevršilo svaku mjeru. Traje već par mjeseci, nakon par dana pitala sam se gdje je problem, mislila da je malo zakinut u pažnji, ali, ne - i sada dok sam s njima doma jer sam na godišnjem odmoru i 100 % vremena od jutra do noći s njima, i dalje isti zahtjev - Reci mi nešto lijepo bezbroj puta...

[mama pticica]

eh, ja imam samo 1 curku od 3 g. i lako mi je jer tata glumi strogu ulogu (a u biti je i želi..), tak da meni ostane biti ona dobra draga mama.. ali sama sam se uvjerila da je to ponekad teže nego odrezati i točka.

ja sam jedna od onih koji puno čitaju o tome, stalno uče kako biti još bolji roditelj ( zato se i javljam), i kroz sve kaj sam ja naučila ima 1 nit koja se provlači cijelo vrijeme..
naša djeca na ovaj ili onaj način "traže" da im odredimo granice je im one trebaju, ne nama nego njima!

meni je to bilo najvažnije učenje..od tada nije mi uopće problem biti čvrsta i dosljedna..
mm veli da sam "gora od njega kad ja određujem granice", ali ja se ne osjećam loše, čak naprotiv ponosna sam na sebe jer znam da je to za moje dijete dobro
je, da se u takvim situacijama dobrodebelo namučim da "izborim" svoju poziciju, i ponekad nije lako, ali ja sam se uvjerila da to mogu, i ovo mi je posebno drago reći, mogu uspješno provesti svoju volju bez vikanja na nju ili primjene, nedaj bože, bilo kakve sile!

ali, to isključivo radim kad smo na sigurnom terenu, kad nam ne mogu dobronamjerno uletiti baka, susjedi, rodbina s ono famoznom "ma nemoj ju, pa vidiš da je mala." )

[Shiny]

Po mom osobnom iskustvu, kada dijete tako na neku foru promijeni ponašanje, uvijek pomislim da ga nešto muči... premalo pažnje, vrtić, svađa, možda neka ružna riječ koja mu se urezala u pamćenje...
I slažem se da mu treba odrediti granice (ako te to živcira), reći "ok, još samo jedna lijepa riječ i onda gotovo" ali da stvarno bude gotovo. Sigurno će negodovati i ljutiti se par dana, ali će i proći. Iako mi je baš simpatična ta "lijepa riječ", znam da tebi nije
Moj sin je imao razne faze... od toga da bi me također uvijek prekidao kada bi pričala s nekim, do milijardu pitanja za koje znam da pita samo radi pažnje... ma sto faza smo imali...
A dijete ti je napredno tako da je i to slučaj...

[minji otrok]

cure, hvala na odgovorima.
mama ptičica, možeš li mi preporučiti dobru knjigu koja obrađuje temu postavljanja granica?

[mama pticica]

jooj..pokušala sam se izvući i prije kad sam napisala da tražiš iskusnije, ali neka..

meni je odlično za učenje "zanata" pomogla ona 1-2-3 - od 2-12 godina, vodič za roditelje..nešto... ne mogu se točno sjetiti, sorry
a dobra mi je bila zato kaj iskreno nemam od koga učiti iz stvarnog života, tj. nijedan mi se pristup mojih frendova ne poklapa s mojim viđenjem stvari, a u ovoj gore navedenoj mi sve paše..s tim da mi je 2. dio - o poticanju poželjnog ponašanja još bolji od prvog gdje se uči tehnika

ali knjiga koja mi je otvorila vidike je "Svojoj djeci pružimo ljubav koja iscjeljuje", H. Hendrix i H. Hunt

nadam se da će ti pomoći

a i mene zanima jel ima netko još koju za preporučiti?

[sirius]

Sto se tice knjiga preporucam sve od ovog striceka http://www.superknjizara.hr/index.ph...r&idautor=1689