Strahovi, strepnje, "panika", zabrinutost,... u trudnoći

[Anemona]

Nisam pronašla sličnu temu, pa otvaram.
Da odmah napomenem, da se ne povede rasprava u krivom smjeru, naravno da je trudnoća prekrasno stanje, kojoj se večina nas jako veseli, jedva čeka,... naravno da je najbitnije zdrava beba i majka,... To se sve podrazumijeva.

Ovo je tema o "negativnim" osjećajima u trudnoći, strahovima, strepnjama, zabrinutosti,...
Da li ste imale/imate takve negativne osjećaje?

Mene osobno je iznenadilo, jer u prvoj trudnoći (dugo čekanoj) bila sam totalno sigurna u sebe, u svoje sposobnosti, znanje,... Povremeno sam se znala malo zabrinuti radi poroda, ali ništa specijalno, ništa vrijedno spomena.
Na kraju je i sve proteklo lijepo i prilično lagano, imam sad več velikog, prekrasnog trogodišnjaka.

A sad totalno druga priča, lagana panika, pa malo jača panika, pa zabrinutost, kako ćemo mi to, da li to ja uopće mogu, kako ćemo sve zajedno uskladiti, prilagoditi, da li to fizički mogu, pa strah od poroda, pa strah od svega,...

Uglavnom, ne znam koji mi je vrag i onda se osjećam loše zbog svojih "negativnih" osjećaja.
Jer ispada kao da se ne veselim, nego samo nešto brinem, paničarim,...

Ne mogu reči da je to sad strah, jer znam "u što se upuštam", a da prvi puta nisam znala, ne, jednostavno je to nešto drugo.
Da li se i vama to dogodilo?

[Darijae]

Joj draga potpuno isti osjećaj je i kod mene ... prva trudnoča je bila fantastična i šta se simptoma tiće i šta se samog osječaja , bez imalo straha ...savršeno.

A sada ajme meni em su me snašli svi moguči simptomi , em sam osjetljiva za poludit rasplačem se u sekundu svega me strah , oče li sve bit o.k , svaki pregled čekam ko ozebal sunce...užaš..

e sad čini mi se da prvi put zapravo nisam imala taj majčinski osječaj kako sad... sad točno znam šta ću dobiti i zato mi se čini da toliko strepim nad svime

[arwenzg]

U potpunosti ista situacija i kod mene. Prva trudnoća u doslovnom smislu blaženo stanje, nikakve mučnine žgaravice, ništa! Samo je trbuh bio dokaz da sam trudna, mogla sam sve raditi, nikakve zabrinutosti... a sada, mučnine, žgaravica, desni - svi simptomi, ali nije to problem, problem je upravo taj konstantni strah od svega! Da li će porod biti u redu, da li će s bebom sve biti u redu, čak sam i smanjila čitanje članaka o svemu što može poći po zlu.. na momente kao da se smanji ali je uvijek tu negdje prisutan. Jedva dočekam da dođe dan za pregled i da mi dr. kaže da je sve u redu...

[gumbek]

Meni je ovo prva T i svejedno često osjećam strah i zabrinuta sam

Često se pitam dali sve radim kako treba...zapravo,jedan dan sam super pozitivna,a već drugi dan padnem i pitam se hoću li ja to moći?
Inače sam control freak a sada imam osjećaj da nije baš sve u mojim rukama i to me čini nesigurnom,loše spavam i često ružno sanjam

Tješim se da su hormoni u pitanju,a i mislim da je kod mene stvar godina.
Gledam oko sebe trudne dvadesetogodišnjakinje i zavidim im na bezbrižnosti.
Nisam ja sad nešto puno starija,ali čim sam prešla 30 nekako sam postala opreznija a samim time i svjesnija što sve život nosi.

Polako poćinjem shvačati da prelazim na jednu veliku stepenicu više i da su moji strahovi valjda normalni...svaki početak je težak,zar ne?

[Anemona]

Inače sam control freak a sada imam osjećaj da nije baš sve u mojim rukama i to me čini nesigurnom,loše spavam i često ružno sanjam

Ovo je totalno i moj problem, osjećaj da se događa proces na koji ne možeš utjecati. Užas.

[lola3]

Drage cure, ja zasad imam samo jednu bebu i slično kao vi se prije nisam ničega bojala. Znači, drugi put se imam čemu nadati
Mislim da su vaši strahovi drugi put skroz normalni. Vjerojatno se bojite zato jer sad točno znate što sve može krenuti po zlu i kakva je to odgovornost. Ja imam bebu od 8 mjeseci i svaki drugi dan kažem mužu "nećemo imati više djece. ako zaboravim ove neprospavane noći i muku, podsjeti me", a onda drugi dan smišljam kako bi troje )

[lola3]

Meni je ovo prva T i svejedno često osjećam strah i zabrinuta sam

Gledam oko sebe trudne dvadesetogodišnjakinje i zavidim im na bezbrižnosti.
Nisam ja sad nešto puno starija,ali čim sam prešla 30 nekako sam postala opreznija a samim time i svjesnija što sve život nosi.

Iz mog iskustva i bolje da je tako. Ti si bila bezbrižna i tih 10 godina do tridesete , a one će nažalost teško

[mimi 25]

I kod mene isti slucaj.
Ne mogu reci da me u prvoj trudnoci uopce nije bilo strah da nesto ne krene po krivu, ali bila sam nekako opustenija i optimisticnija.
Sada, u drugoj trudnoci sam puno vise u grcu i stalno se pitam da li je sve u redu. Mislim da je to zato jer sam prvi put imala puno vise vremena za odmarati se, spavala sam kada mi se spavalo, bila aktivna kada mi se to dalo.....a sada moj 10-omjesecni sincic diktira tempo, a ja se cesto pitam da li sam se preforsirala i da li to steti nasoj manjoj bebi.
A i Darijae je pogodila i moje misli, sada tocno znam sto to znaci imati dijete pa jos vise strepim nad svojom mrvicom u busi!

[EvaMONA]

Prvu trudnoću provela sam što bi se reklo "u sedmom nebu", a drugu sam cijelu neku muku mučila i puno se više brinula da li će sve proći ok, Možda je to zato što je 1. put sve dobro prošlo pa nekako ne vjeuješ da si tako dobre sreće da tako bude još jednom. Da te utješim, koliko mi je 1. trudnoća bila blažena porod je bio teži (po riječima dr.), a druga trudnoća me psiho-fizički iscrpila, ali porod je bio divan.
Sretno!

[ana.m]

Hm....I ne baš....!
Čak i ovu treću neplaniranu trudnoću prolazim bez puno "kako ćemo?".
Na prvu i drugu sam bila spremna jer smo ih planirali i jer sam se na to pripremila i nisam ser pitala kkao ću ovo ili ono...
U ovo trećoj, akd sam saznala u početku bilo je pitanja ali sma nekako brzo sve to posložila u glavi i prestala se ispitivati jer time ionako ništa ne postižem.
Umjesto toga, odlučila sam okrenuti sve na pozitivu. Sad se jedino pitam kako će to izgledati s troje djece.
Ali jako, jako se veselim.
I sve samo neka pozitiva.

Naravno, kao i u sve tri trudnoće ponekad me muče ružni snovi, ne volim slušati ružne priče, stalno osluškujem bebu, kako će proći porod...Ali to ipak nije tema

[mihim]

slicno ko tebi...
panicno, al doslovno panicno sam se bojala poroda ( makar za prvi sam mislila da nije bio posebno tezak ). prao me neki strah da cu umrijet na porodu i kak ce oni bez mene, uzas kad se sjetim. porod na kraju induciran, al prelagan, sokiralo me kad sam vidla kak se lako ( bezbolno - bez lijekova protiv bolova ) moze rodit.kad je sve bilo gotovo ustipnula sam se jer sam se bojala da se ne probudim.
sretno.

[pinocchio]

u prvoj trudnoći me ničega nije bilo strah. živjela sam u totalnom neznanju ali sam sebe uspjela uvjeriti da znam taman toliko koliko mi treba. pokazalo se da nisam znala niti toliko. u drugoj trudnoći sam se ustrtarila, a još mi danas zvone riječi dr. jukića kada mi je rekao da je strah dobar jer nas on tjera naprijed. u mom je slučaju doista bilo tako. živjela sam s tim mojim strahom svakodnevno i nisam ga pokušavala ignorirati ili otjerati. onako, bio je tu uz mene. postepeno se otapao i sve što je ostalo od njega je bio onaj lagani toliko puta proživljeni osjećaj treperenja pred odlazak na neki daleki put u neku nepoznatu zemlju. sve me trnci prođu kad se sjetim.

mislim da je dobro razmišljati o strahu kao o nekom indikatoru i pokušati skužiti što nam naše tijelo i um poručuju. strah u trudnoći je kao i bol u porodu. ima smisla i što više u to vjerujemo to nam se lakše nositi s tim.

[Smajlić]

mislim da je dobro razmišljati o strahu kao o nekom indikatoru i pokušati skužiti što nam naše tijelo i um poručuju. strah u trudnoći je kao i bol u porodu. ima smisla i što više u to vjerujemo to nam se lakše nositi s tim.

viš, ovo je zanimljivo.

[sikica]

Četvrta trudnoća, a u meni najviše strepnje ikada do sad.....ni ispisati ne mogu bujicu misli koje mi se motaju po glavi!!!
Sad onako smrtno ozbiljno shvaćam da ništa nije niti pod mojom niti pod medicinskom kontrolom...........ah...

[Smajlić]

Četvrta trudnoća, a u meni najviše strepnje ikada do sad.....ni ispisati ne mogu bujicu misli koje mi se motaju po glavi!!!
Sad onako smrtno ozbiljno shvaćam da ništa nije niti pod mojom niti pod medicinskom kontrolom...........ah...

ovo isto potpisujem od riječi do riječi. Samo kaj je meni 3. trudnoća.

[spunky125]

1. trudnoća ispunjena strahovima, strepnjama, ružnim snovima, plakanjem, samoćom, ležanjem.... ne baš lijepo, ali dobili prekranog dečka i sve 5.

2. trudnoća sve super do 1. hospitalizacije zbog tlaka, onda sam se malo prizemljila, prošlo mi je puno toga kroz glavu, a završilo samo zaključkom da ćemo sve preživjeti samo da s M. bude sve ok, i bilo je. Preživjeli smo i odvojenost (1. put sa starijim) i 2hospitalizaciuje i happyend je uslijedio kad smo u sri pušteni doma.

[Val]

1. trudnoća-konstantni strah potaknut lošim iskustvima mojih poznanica (blizanačke trudnoće).
2.trudnoća-najpriješ šok i negiranje i briga kako/što/zašto, a onda opušteno...čak, pomalo, i skromno s obzirom da su mi blizanci oduzimali previše vremena i emocija
pa se trudnoći i bebi nisam imala kad više posvećivati.

[Anemona]

1. trudnoća-konstantni strah potaknut lošim iskustvima mojih poznanica (blizanačke trudnoće).
2.trudnoća-najpriješ šok i negiranje i briga kako/što/zašto, a onda opušteno...čak, pomalo, i skromno s obzirom da su mi blizanci oduzimali previše vremena i emocija
pa se trudnoći i bebi nisam imala kad više posvećivati.

Kad vidim tvoj prekrasni potpis, dakle prvo blizanci, pa još jedna bebica, nekako mi glupo ispada što se toliko brinem.

[Val]

Anemona, pa, meni je normalno da se pojavljuje strah, samo ja drugi puta nisam imala kad bojati se.
Jesam i ja razmišljala kako ćemo sve to izvest, ali se nisam bojala jer smo se, uz blizance, naučili praktičnosti
i jednostavnosti funkcioniranja s dvoje djece. pa sam mislila kud dvoje tud i troje (na tragu onog topica ane.m).
Bojala sam se samo njihove reakcije jer su me svi plašili ljubomorom, a oni su seku prihvatili s takvom ljubavi da je to
nešto nevjerojatno.

[mihim]

OT sorry. al stvarno je prekrasno kad vidis kak se vec tak mali vole. nocas bebac 2,5 god,probudi se piskit, ne vidi malte ne, prvo pitanje - a di je seka? nije bila u krevetu nego u kindicu jer sam ja jos bila budna.

[Anemona]

Anemona, pa, meni je normalno da se pojavljuje strah, samo ja drugi puta nisam imala kad bojati se.
Jesam i ja razmišljala kako ćemo sve to izvest, ali se nisam bojala jer smo se, uz blizance, naučili praktičnosti
i jednostavnosti funkcioniranja s dvoje djece. pa sam mislila kud dvoje tud i troje (na tragu onog topica ane.m).
Bojala sam se samo njihove reakcije jer su me svi plašili ljubomorom, a oni su seku prihvatili s takvom ljubavi da je to
nešto nevjerojatno.

Vidiš ovo je korijen svih mojih strahova vezanih za trudnoću.
Kako će starije dijete reagirati? Poprilično je vezan za mene.
Kako će se sad najednom naučiti da nije svo vrijeme samo za njega?
Kako će uopće prihvatiti da mene nema nekoliko dana?
Kako će prihvati da beba cica puuuno puta dnevno, da ju treba nanašati,...?
Užasno se bojim da ne ispadne npr. kao sve super, pa kad dođe beba kući onda šok, panika,... ono tipa, ajde ju sad brzo vratite. (Znam da ovo zvuči totalno glupo, ali brine me).
Nema on neki "idiličan" stav o bebama. On je jedinac, ali od rođenja provodi svakodnevno vrijeme s djecom mojeg brata, tako da ustvari nije naviknut biti sam. Čak sad taman imamo i malu bebu u kući, i vidi da puno cica, da plače,... Sve to on vidi, ali ja se užasno bojim.

[Smajlić]

nijedno dijete nema idiličan stav prema ili o bebama. mislim da je rijetko koje na početku oduševljeno činjenicom da mora dijeliti mamu i tatu.
i svaki roditelj se boji kako će dijete prihvatiti pridošlicu.

u biti ovo ne pišem direktno Anemoni, jer ona dobro zna moje strahove i moja razmišljanja, kao i ja njena uostalom, i razum mi uvijek govori da je to što osjećamo normalno (naravno dok nas ne izjeda toliko da ne možemo normalno funkcionirati).

[Val]

Često puta taj strah zbog ljubomore starijeg djeteta ispadne neutemeljen pa se ja nadam da će tako i kod vas biti.
dobra priprema čini čuda, a okruženost djecom može biti odlična vježba.
Anemona, kako reagira kad ti primiš malu bebu?

kod mojih je situacija takva da su oni oduvijek dijelili sve nas pa još jedna beba nije stvarala veliki problem.
malo su me "gnjavili" dok sam izdajala, ali i to je brzo prošlo.

[tajuska]

prvo cestitam!
meni trudnoca nije bila niti blazena niti predivna i da nisam sto posto sigurna kak je u zivotu super imati brata ili seku nema sanse da bi opet bila trudna. a osim uzasnog naoticanja nisam imala nikakvih ozbiljnijih fizickih problema (ok, udebljala sam se ko prasica pa me kicma ubijala i pred kraj sam se osjecala ko nasukani kit, al za to sam si sama kriva). ali zato sam od one crtice na testu bila u totalnoj panici hocu li ja to znati, moci. nikad me male bebe nisu zanimale, nisam imala pojma o njima i doslovno sam mislila da bebe koje ne doje piju kravlje mlijeko. sve me mucilo. dali sam izabrala dovoljno dobra kolica, da li sam kupila adekvatnu robicu (masu puta sam se probudila usred noci u panici oko toga kaj obuci na bebu po zimi). onda mi je islo na zivce kaj ne pusim i kaj nemrem na koncertu popit pivu. pa sam bila ljuta na sebe kaj sam se tolko uprasila da nemrem stajati od bolova u kicmi. preko ljeta me nerviralo kaj nemrem cijeli dan biti na plazi i prziti se. a tek kad sam pocetkom 12. mjeseca otisla na porodiljni. uzas, mislila sam da cu umrijeti doma. zadnjih mjesec dana su mi jedini izlasci bili odlazak na glasovanje i na ctg u zabocku bolnicu. uglavnom, nervirala me valjda svaka sekunda trudnoce. jedino kaj mi je bilo super kaj se mala redovno ritala kad bi mi bilo dosadno kaj sam ja protumacila kao znak njenog zabavnog karaktera i jedine dvije stvari koje me uopce nisu brinule su porod i dojenje. iz nekog bizarnog razloga sam bila milijon posto sigurna da ce moje tijelo to shendlati bez problema. za porod mi je jedina priprema bilo slaganje play liste za mp3 player i par clanaka o metodama opustanja - najveca briga mi je bila nabava spavacice. a oko dojenja sam citala rodine tekstove i pogledala dvd. nisam imala niti jednu flasicu, niti izdajalicu, nista (naravno, u nedjelju je zakoniti jurio dezurnu zagorsku ljekarnu da sve pribavi jer su bili neki pocetni problemcici).
od kad sam rodila sam prestala panicariti (vecinu vremena) i malo mi je samopouzdanje naraslo. ali mala je prilicno, kako se to kaze, zahtjevne prirode i cesto mi djeluje nervozno, nezadovoljno i uzasno me muci griznja savjesti da je za to krivo to moje psihicko stanje tijekom trudnoce. nekako se nadam da cu drugi put biti mirnija bar kaj se tice ovoga jel ja to mogu i znam. a i vjerujem da ce me bubamarac u svom stilu toliko okupirati da se necu stici niti uprasiti niti puno misliti.
iako redovno izazovem sveopce zgrazanje svojim pogledom na trudnocu, mislim da je sasvim normalno da je covjek zabrinut i u panici. meni i dalje odgoj djeteta izgleda kao najizazovnija stvar u svemiru i svatko bi trebao pred time osjecati bar nekakav strah.

[mihim]

Kako će starije dijete reagirati? Poprilično je vezan za mene.
Kako će se sad najednom naučiti da nije svo vrijeme samo za njega?
Kako će uopće prihvatiti da mene nema nekoliko dana?
Kako će prihvati da beba cica puuuno puta dnevno, da ju treba nanašati,...?
Užasno se bojim da ne ispadne npr. kao sve super, pa kad dođe beba kući onda šok, panika,... ono tipa, ajde ju sad brzo vratite. (Znam da ovo zvuči totalno glupo, ali brine me).

pa realne stvari te brinu, makar moram priznat mene to nije stiglo mucit jer sam se bojala da se necu vratit iz bolnice, ludo znam.
svako dijete je za sebe al mogu ti svoje iskustvo napisat.
1. i moj misic je ful vezan za mene, jedino odvajanje su nam jaslice koje je super od pocetka prihvatio. njegova reakcija, gledao ju je prvih dana, prve tri noci nakon sto smo dosle doma budio se oko 2, il 3 u noci i plakao ( vristao ).
2. hm, ja sam imala srecu da je malena jako puno spavala, a ja sam za to vrijeme bila s njim. sve je bilo super nekih mjesec i pol dok je i mm bio doma, a kad je poceo radit bilo je malo napeto. npr. sama s njima, ona hoce cicu, stavim ju, a on mi se objesi za nogu i vice nosi me, maki seku... - nije dugo trajalo. jednom ju je udario.
3. bio je doma s tatom i bez problema nekih. bio je ful zbunjen kad su mi jednom dosli u posjetu.
4. ne znam, nadam se da ce bit beba spavalica bar prvih dana.
eto, moje iskustvo.
a kolko vidim tvoj maleni je stariji od mog 7 mj. nadam se da ce prihvatit bebicu.
mihi sad obozava seku, al ipak ne mogu si dopustit ostavit ih same u prostoriji, eventualno na pol minute ak sam uvjerena da je zastitnicki nastrojen i da bi ju cuvao. al moj tek ima 2,5 goidne. sretno!!!!

[anamar]

Vidiš ovo je korijen svih mojih strahova vezanih za trudnoću.
Kako će starije dijete reagirati? Poprilično je vezan za mene.
Kako će se sad najednom naučiti da nije svo vrijeme samo za njega?
Kako će uopće prihvatiti da mene nema nekoliko dana?
Kako će prihvati da beba cica puuuno puta dnevno, da ju treba nanašati,...?
Užasno se bojim da ne ispadne npr. kao sve super, pa kad dođe beba kući onda šok, panika,... ono tipa, ajde ju sad brzo vratite. (Znam da ovo zvuči totalno glupo, ali brine me).
Nema on neki "idiličan" stav o bebama. On je jedinac, ali od rođenja provodi svakodnevno vrijeme s djecom mojeg brata, tako da ustvari nije naviknut biti sam. Čak sad taman imamo i malu bebu u kući, i vidi da puno cica, da plače,... Sve to on vidi, ali ja se užasno bojim.

moja je prvorođena nakon dolaska bebe imala reakciju. nije bila ljubomorna na seku, ali je osjećala da se sve promijenilo i da mi više nismo tu samo za nju, nego ih ima dvije. konkretno, počela je praviti probleme oko jela i uspavljivanja, tražeći da našu pažnju usmjerimo prema njoj.

zanimala ju je seka, pa smo ju poticali da nam pomaže oko presvlačenja i kupanja. osim toga svako slobodno vrijeme MM i ja smo provodili u 1 na 1 interakciji s njom. dojila sam i čitala priče, beba je spavala, a nas dvije smo se igrale. MM bi svaki dan izašao sa starijom u šetnju, iako bi vrijeme bilo loše. inače moja starija nije imala nikakvih iskustava s malim bebama prije seke, a niti s većom djecom. upravo, suprotno bila je u središtu pažnje ne samo nas, nego i baka i dida, te ostale rodbine.

rekla bih da djeca odražavaju osjećaje svojih roditelja. zato, ako se bojiš i strahuješ možeš samo pogoršati bilo koju situaciju koju budeš imala. u biti trebaš se bojati i brinuti za svoje reakcije kad dođe bebe, a ne za njegove.

[Anemona]

Moje dijete ustvari nikad nije bio jedino dijete u kući, tako da je s te strane naviknut da su uvijek s njim kod bake i druga djeca, pa i kod nas u stanu uvijek su na par sati dnevno i bratova djeca, tako da na neki način ipak je naviknut na podjelu pažnje. A s druge strane mi se čini da ga je to još više nekako "vezalo" za mene i MM - a, jer je nama "jedini", a drugima ne. Malo kompliciram, ha?
Uglavnom, neka samo sve dobro prođe (trudnoća, porod,...), a prvi mjesec sam zamislila na način da će MM biti doma i ako će veče dijete tražiti puno pažnje, ja ću oko manjeg pokušati obaviti samo osnovno (tu smatram dojenje), ostalo MM, a za to vrijeme ja s večim. Pa dok ne poludim.

[Beti3]

Anemona: Pa dok ne poludim.

Točno tako- ali svatko izgura, pa ćete i vi. Baš sam se nasmijala na tu izjavu, ali nemoj se bojati.

Ljubav se množi , a ne dijeli.

[anamar]

evo ja nisam poludila. još.
a starija još ima trenutke koje pripisujem rođenju sestre.

no, ti trudnički strahovi, nisu me baš često kačili. vjerojatno je stvar kraktera. osim toga u drugoj sam trudnoći jako puno radila, pa nisam stigla na to misliti.
neću lagati, imala sam strahove kako ćemo svladati roditeljstvo dvoje djece. jer često sam ovdje na forumu mogla pročitati da je s jednog djeteta prijeći na dvoje, teže, nego s dvoje na troje. promatrajući prijatelje koji imaju više djece, razgovarajući o tome, kao i čitajući iskustva s foruma ti su se strahovi brzo omekšali.

također, cijelu je situaciju olakšala činjenica, što starija jednostavno nije ljubomoran tip.

[mihim]

a prvi mjesec sam zamislila na način da će MM biti doma i ako će veče dijete tražiti puno pažnje, ja ću oko manjeg pokušati obaviti samo osnovno (tu smatram dojenje), ostalo MM, a za to vrijeme ja s večim. Pa dok ne poludim.

meni je pajkila pa ne znam, ne mogu bas bit pametna. al podjeli kad vec dijelis pola pola, a ne samo dojenje. kad je meni malena bila budna, mm je otiso setat s malenim ili malo do svojih. bebica treba mamu. i ja sam na pocetku ak bi bila sama npr. ak su oboje kenjkali u isto vrijeme, automatski letala Mihi u, dok nisam popi..... i rekla ne moze vise. oni su veliki i mogu odgodit nesto na sekundu, a beba ne. druga je stvar bas prvih dana, da se stariji nebi osjecao odbacen bla,bla, kuzis me valjda. al dođe sve na svoje. ja sam presretna kaj je tak mala razlika jer se vec sad znaju skupa poigrat i bas se vole. a da je nekad naporno, moram priznat da je.

[Anemona]

Moram napisati, kad sam več otvorila temu, da eto, očito sam imala neki predosjećaj. Danas sam prokrvarila - trudnoća je otišla samo od sebe.

Cijelo vrijeme sam smatrala i razgovarala s MM - om da nije normalno da se tako negativno osjećam, toliko u panici,...

[lola_34]

Žao mi je, Anemona.

Bit će bolje drugi put.

[Cubana]

A joj, strasno mi je zao

[Mima]

Jako mi je žao Anemona, drži se.

[anamar]

baš mi je žao

[tajuska]

a joj, zao mi je...drzte se!

[mihim]

zao mi je jako. ja sam miislila da trebas rodit skoro, al bilo mi je cudno kak nisam skuzila da si trudna. zao mi je..

[Beti3]

Oh, Anemona, znam kako ti je. Piši još ako ćeš si time olakšati, tu smo za podršku.

[bzara]

jako mi je žao!
piši kad god osjetiš potrebu, bit će ti lakše!

[Val]

ajme, baš mi je žao (slično sam se ja osjećala u prvoj trudnoći, i isto se dogodilo )

[Anemona]

ajme, baš mi je žao (slično sam se ja osjećala u prvoj trudnoći, i isto se dogodilo )

Da se još malo javim. Jednostavno sam bila izvan sebe, totalno sam se osjećala čudno, baš u panici, prestrašeno, zbunjeno, o plačljivosti da ne govorim,..., a nisam uopće mogla verbalizirati u čemu je problem.
To sve me je onda još jače nerviralo, jer mi je nabijalo osjećaj krivnje zašto se tako loše osjećam umjesto da se veselim.
Ipak valjda ima nešto u nekakvom predosjećaju. Nemam pojma.
Hvala svima na lijepim riječima, slobodno nastavimo u o ostalim strahovima u trudnoći.

[babylove]

Anemona, doista mi je žao...znam kako ti je....iza mene je jedna izvanmaternična i jedan spontani...a s ovom trudnoćom od početka su komplikacije sada brojim 29+4 i nadam se da ću uspjeti izdržati barem još malo ako ne i do kraja...

[pippo]

Hvala svima na lijepim riječima, slobodno nastavimo u o ostalim strahovima u trudnoći.

ovo mi je prva trudnoća, prokrvarila sam u 11 tjednu i od onda tjednima strogo mirovala. Sad sam u 20. tj i svi nalazi su uredni, pa šećemo i ne trebam više mirovati. Svake noći sam na porodu ili pregledu, a obično dežuraju prijatelji koji nemaju nikakve veze s medicinom.

[More Snova]

neznam što mi se događa u zadnje vrijeme, dali su to hormoni i dali stvarno žene imaju svakakve misli po glavi i strahove, al stalno mi po glavi strah od poroda, prvo me bilo jako strah za bebicu a sad me to prošlo i počela paničarit da se meni šta na porodu ne desi..Pa koji mi je.... neznam jel ima veze što mi je ova trudnoća puna stresova nekih i komplikacija pa mi mozak luduje, al nikako da se oduprem strahu od ''intuicije'' kao govorila je cijelu trudnoću a nitko je nije shvačao za ozbiljno...joooj žene jel ovo normalno?????

[Ifigenija]

Nisam pronašla sličnu temu, pa otvaram.
Da odmah napomenem, da se ne povede rasprava u krivom smjeru, naravno da je trudnoća prekrasno stanje, kojoj se večina nas jako veseli, jedva čeka,... naravno da je najbitnije zdrava beba i majka,... To se sve podrazumijeva.

Ovo je tema o "negativnim" osjećajima u trudnoći, strahovima, strepnjama, zabrinutosti,...
Da li ste imale/imate takve negativne osjećaje?

Mene osobno je iznenadilo, jer u prvoj trudnoći (dugo čekanoj) bila sam totalno sigurna u sebe, u svoje sposobnosti, znanje,... Povremeno sam se znala malo zabrinuti radi poroda, ali ništa specijalno, ništa vrijedno spomena.
Na kraju je i sve proteklo lijepo i prilično lagano, imam sad več velikog, prekrasnog trogodišnjaka.

A sad totalno druga priča, lagana panika, pa malo jača panika, pa zabrinutost, kako ćemo mi to, da li to ja uopće mogu, kako ćemo sve zajedno uskladiti, prilagoditi, da li to fizički mogu, pa strah od poroda, pa strah od svega,...

Uglavnom, ne znam koji mi je vrag i onda se osjećam loše zbog svojih "negativnih" osjećaja.
Jer ispada kao da se ne veselim, nego samo nešto brinem, paničarim,...

Ne mogu reči da je to sad strah, jer znam "u što se upuštam", a da prvi puta nisam znala, ne, jednostavno je to nešto drugo.
Da li se i vama to dogodilo?

Isto kao i ti

panika - jer znaš u što se upuštaš

Drži se!

Bit će dobro!

[arwenzg]

Meni je druga trudnoća i isto sam prepuna strahova.. najviše od poroda... Možda zato što mi je prvi prošao zaista dobro pa sam zato sad sva na iglama... i cijela sam napeta cijelo vrijeme, još sam jučer imala i kontrakcije a tek sam 25. tjedan... smrzla sam se od straha... Mislim da su mi u ovoj trudnoći puno više "skočili" hormoni... stalno sam u nekoj brizi i strahu...

[More Snova]

Meni je druga trudnoća i isto sam prepuna strahova.. najviše od poroda... Možda zato što mi je prvi prošao zaista dobro pa sam zato sad sva na iglama... i cijela sam napeta cijelo vrijeme, još sam jučer imala i kontrakcije a tek sam 25. tjedan... smrzla sam se od straha... Mislim da su mi u ovoj trudnoći puno više "skočili" hormoni... stalno sam u nekoj brizi i strahu...

Da, ma užas..i to gdje mi je prvi porod prošao ma kao da nisam ni rodila,za tren , svaka žena bi ga željela...pa i cijela trudnoća..ali sada majko valjda stvarno šta kažeš su hormoni puno više skočili...ma grozan feeling kad te obuzme opsjedajuća misao...

[arwenzg]

Da!! Prva trudnoća kao iz bajke, tek tamo sa nekih 4-5 mjeseci počeo rast trbuh i on je bio valjda jedini pokazatelj da sam trudna.. A sada sve simptome koje trudnice mogu imati ja ih imam, bile su tu i mučnine i krvarenje desni, sve smrdi, stalno nešto pušem jer mi je teško... non stop nešto Bolove u leđime neću ni spominjat... a onda još i sjednem za komp i kao da sam u potrazi za još kojim simptom ili nešto... grooznoo...

[Elluna]

Imam boljih i lošijih dana.
Nekako mi se čini da strahove i strepnje koje prolazim prolaze i ostale majke;
tipa - da li će beba biti zdrava, da li dovoljno pazim na što mogu pazit,
da li se pripremam koliko mogu za brigu i njegu tog malog bića koje nam dolazi,
ali čini mi se da ipak većinu vremena ok i trudim se mislit pozitivno.
No međutim, ima dana kada mi dođe sjest i plakat (što se na kraju i dogodi)
od te anksioznosti što će biti i kako...
Onda okrivim hormone, i slijedeći dan se trudim pogledat sve opet iz ljepše perspektive.
Imam se za koga trudit, imam se čemu veselit!

[buci-buci]

Evo cure izvlačim ovu temu iz ropotarnice. Ne znam za vas ali mene mene je stalno strah. Stalno razmišljam o tome da li će beba biti zdrava, da li sve radim kako treba. Najgore od svega je što me počelo biti strah mojih strahova odnosno razmišljam da li moje negativne misli utječu na bebu čak. Gotovo ne prođe dan da ja ne zaplačem zbog sitnica. Zasada je još dobro jer je MM uz mene i on me tješi no uskoro će mi otići raditi sezonu na more (jednostavno mora) i onda se bojim da ću samo plakati i da će to loše utjecati na bebu. Dakle svega sam svjesna, no ne mogu si pomoći jednostavno ne mogu. Nadam se da su to smo hormoni i da će sve biti u redu. Barem imam vas.