A u vlastiti krevetić? Da budeš kraj njega i uporno ga spuštaj kad ustane ,ali ne može van. Glavno da nije sam. Jer, kad dođe beba, biti će ti ne duplo, nego stostruko teže ( meni se tako činilo, poslije od dva na tri je jednostavno). Ili da legneš u krevet i pustiš ga da se penje i igra , ali ti budeš skroz na miru, pa koliko to trajalo. Vjerojatno će mu dojaditi, ako ne izaziva nikakvu reakciju.

I još jedan način, koji je kod mene palio. Još prije drugog rođendana, znači tu negdje gdje ste vi, preskočili smo popodnevno spavanje. I u 7 i pol, 8 navečer bili su zreli za u krevet. Neka djeca jednostavno trebaju manje sna. Isto smo popodne igrali mirne igre na kauču ili podu, čitali ili slično. Moj srednji je i u vrtiću uspio da ga tete ne stavljaju spavati , nego je mirno sjedio i igrao se. Kako mu je to uspjelo, ja nisam pitala, doduše već sam u 2 i pol dolazila po njega.

I meni je u odgoju moja tri hahara pomagalo da sam išla "niz dlaku". Osim par čvrstih pravila koja su se ticala sigurnosti, sve drugo je bilo fleksibilno. Ako danas jedu manje, sutra će više ili prekosutra. Samo sam pratila da u nekom roku to bude kako treba. Ako neće pisati zadaću sada, će za sat, dva.Ako žele obući zelenu maju i crvene čizme, pa neka uživaju. Tako su kratko djeca. I, vjeruj, ispali su u redu.