Matija
Dugo sam čekala ovaj dan. Godinama. Imam osjećaj, stoljećima.
Devet mjeseci je iscurilo, lagano, ne odveć bolno ni naporno.
I evo me, tu sam, počeli su moji prvi trudovi (javlja se u meni nekakav ponos pomiješan s radošću, smijem se i skoro da ne počnem pjevati), osjećam ih kao malo jaču menstrualnu bol. Javljaju se u nepravilnim razmacima. (Sve sam pročitala o tome, informirana sam, pripremljena, vjerujem u sebe i u svoje tijelo. Ništa se loše ne može dogoditi.) Zapisujem vrijeme između trudova i odjednom shvatim da se skratilo na 5 minuta. Polako, bez žurbe, perem šalice od kave, usisavam kuću i bacam zadnji pogled na unutrašnjost torbe koja je spremno čučila u ormaru već dva mjeseca. Krećemo. Do bolnice nam treba pola sata vožnje. R. je miran. Dok ga gledam i u meni se talože naslage mira, čini mi se sve lagano i lijepo. Točno onako kako je pisalo u knjigama.
U bolnicu dolazimo u 19 sati, ljubim R. i sva važna i ponosna ulazim na odjel.
I …….. tu počinje moje razočarenje.
Dobivam spavačicu koja na sebi ima barem dvadeset rupa raznih veličina. Jedna se nalazi točno na lijevoj bradavici pa mi ona stalno izviruje vani. Izgledam sama sebi smiješno i ne osjećam se ugodno ispred sestre. Bojim se da me ne shvaća ozbiljno dok mi dijelovi tijela vire kroz te rupe i rupice.
Dolazi doktorica (stresla sam se od njene hladnoće, poznajem je, bila je dežurna onu noć kad sam imala spontani) i kaže mi da sam otvorena tri prsta. Zatim me prepušta sestri.
Brijanje. Kažem da sam se sama obrijala i da nema potrebe, ali ona ipak smatra da jedan mali, ali važni dio nisam. Pa me brije. Aparat zuji kao da će se svaki čas pokvariti. Sva sreća, izdržao je, a „mali, ali važni“ dio je obrijan.
Klistir. Zamišljam samu sebe na stolu s tom spravom u ....... pa se smijem. Naglas. Još uvijek se ne dam obeshrabriti. Trudim se. Prošla sam ja i ružnije stvari na svojim oplodnjama. I bolnije. Pa sam preživjela. Nemam vremena ni razmišljati, već trčim na wc. Tri puta. WC je prljav i krvav. Pada mi na pamet bolnica u Njemačkoj u kojoj sam bila prije 6 godina. I IVF klinika u Zagrebu. Sušta suprotnost. Bljak!
Sestra me vodi u rađaonu. Kažem joj da sam od 34. tjedna radila perinealnu masažu i da ne bih željela da me režu. Ona me gleda, nekako u čudu i kaže mi da sam, nažalost, "potrefila" na smjenu doktorice koja to kod prvorotkinja obavlja rutinski. Naježila sam se od te rečenice. Ali, nisam se pobunila.
U rađaoni već leži jedna žena. Izgleda mi ispaćeno i tužno pa joj se smiješim. Ona me samo gleda i jauče. (Puno sati nakon toga, u sobi koju sam dijelila zajedno s njom i s druge dvije žene koje su rodile za vrijeme moga tiskanja, rekla mi je: "Izgledala si tako veselo, sretno, kao da ideš na kavu. Bila si mi smiješna." ).
Bilo je točno 20 sati kad sam legla sam na krevet do njenog. Sestra me odmah prikopčala na ctg. Pitala sam smijem li se, kad mi dosadi ležati (krevet je bio užasno tvrd), dignuti i malo prošetati oko kreveta. Rekla je da to doktorica ne dopušta. Opet me prošla lagana jeza. Šutila sam. Ali, ni tada se nisam pobunila.
Došla je doktorica i bez puno objašnjenja probila mi vodenjak. Osjetila sam toplu vodu kako curi iz mene i u tom trenutku sama sam se sebi učinila tako malena, sičušna, u sebi sam opsovala pravila bolnice koja mi nisu dopustila da R. bude tu, sa mnom, da me drži za ruku i da mi kaže da će sve biti u redu, da me tješi, da me tješi kao što me uvijek znao tješiti…..
Trudovi su postajali sve jači i jači. Zatim se javila i jaka žgaravica.
Sestra je čitavo vrijeme sjedila pored moga kreveta i pričala sa mnom. Kad su trudovi postali tako jaki da više nisam mogla govoriti, držala me za ruku i vlažila mi usta nekom mokrom krpicom. Bila je moj anđeo. Nije me napuštala. Do kraja.
Trudila sam se disati kako sam naučila na tečaju. Disala sam. Gledala sam u sat ispred sebe i disala. Sva sam se pretvorila u disanje. Udahni, izdahni, udahni, izdahni.... (U međuvremenu je žena do mene rodila, curicu.).
Sati su prolazili, 21, 22, 23, 24,1 ... Negdje oko dva sata došla je doktorica i rekla da sam otvorena 7 cm. I promrmljala nešto kao, „Ovo će dugo potrajati, beba je okrenuta….. „ dalje nisam razumjela. Nakon što je otišla, uhvatio me neizdrživ nagon za tiskanjem. Sestra mi je rekla da ne smijem tiskati jer se nisam dovoljno otvorila, da se usredotočim na disanje, i ja sam opet, uz užasnu bol disala, disala.... Mislila sam da mi nikada neće dati odobrenje da tiskam. Kosa mi je bila mokra od znoja i sva se slijepila u pramenove. Vidjela sam se na staklu prozora i sjetila se kako sam jednom na forumu napisala, da sam počela puštati dugu kosu jer ne želim na porodu biti slijepljena od gela.
Do 3 sata sam se trudila ne tiskati, sva sam se pretvorila u disanje. I bol. Užasnu bol.
U 3 sata je došla doktorica i rekla da počnem tiskati. Osjetila sam olakšanje jer sam shvatila da će uskoro mojim mukama doći kraj. Konačno.
Ali…… tek tad je, zapravo, počelo biti teško.
Nakon što sam tiskala (točno onako kako su mi rekli), shvatila sam da nešto nije u redu jer se „dolje“ ništa nije događalo. Sestra mi je rekla (doktorica je, nakon još jednog mrmljanja sebi u bradu otišla spavati, a mene je, saznanje da ona spava, ubilo u pojam) da se beba okrenula licem prema gore i da će sve to sporo ići, da ga sama, milimetar po milimetar moram izgurati van. (U međuvremenu su do mene doveli još jednu ženu koja je vrlo brzo rodila. Nakon nje, još jednu. Strašno sam se obeshrabrila, tri su žene rodile, a ja sam još uvijek tiskala.)
Sve što se tada događalo teško je riječima opisati. Faza koja je trebala najkraće trajati, faza izgona, trajala je 4 sata. Trudovi su dolazili svake dvije minute, ja sam podizala noge, savijene u koljenima i tiskala, tiskala, i sa svakim trudom postajala sam sve jadnija, umornija i obeshrabrenija. Sestra je sjedila na mom krevetu i stalno ponavljala: Ajde, Tanja, guraj, guraj, vidim mu crnu kosicu, još malo, bravo…..
Strašno sam se trudila.
Ali, jednostavno se ništa nije događalo, pomicalo….
Plakala sam. Bolilo je. Bojala sam se da će se beba ugušiti unutra. Molila sam je da ode po doktoricu, da ga izvade nekako, mislila sam, raspast ću se, umrijet ćemo oboje…. Rekla je da sve dok srce radi normalno, oni ne mogu ništa, vakum se ne radi, a za carski rez je kasno. Bila sam nemoćna. Gurala sam, trudila sam se… Molila sam je da me bar odvežu i da probam stoječki, ili čučeči, imala sam užasnu želju da se dignem, da hodam, da urlam… Dopustila mi je, ali samo na 5 minuta, jer, „će sedoktorica naljutiti ako me vidi.“
Digla sam se, raširila noge, a rukama se naslonila na krevet i tiskala, iz sve snage…. Zatim sam opet legla (čitavo vrijeme sam ležala na leđima, 11 sati!) i u sebi skupila svu svoju preostalu snagu i uz ogroman napor tiskala još jednom, pa još jednom…
Ne sjećam se kako se doktorica odjednom stvorila kraj mene (sve mi je to u magli), sjećam se samo da me razrezala i onda svom svojom snagom pritisnula moj stomak, pa još jednom( nikada neću zaboraviti trenutak u kojem sam je, očajna i umorna, rukom uhvatila za ruku, a ona ju je, bez imalo sažaljenja i ljudskosti, otresla), a ja sam plačući tiskala, pa još jednom, pa još…
I……….odjednom sam ga začula. Plač. Kao da dolazi iz neke velike daljine, hrapav i dalek. Stavili su ga na mene. Slijepljenog. Sičušnog. Mog. Pogledao me ravno u oči i ja sam u tom trenutku počela rasti, postajala sam sve veća i veća, ništa mi više nije bilo važno, ni doktorica, ni njena ohola hladnoća, ni ta odvratna prostorija bez zavjesa u kojoj sam provela 11 sati, ni znoj, ništa, postojali smo samo ja i dva velika oka koja su, kao da sve razumiju, gledala u mene. Sve što sam do tada znala, nestalo je, svi osjećaji koje sam do tada doživjela, bili su maleni u usporedbi s osjećajem koji se tada rodio u meni.
Put kojim sam krenula davne 97., završio je.
Sve ove godine borbe i nadanja, dobile su smisao. Ovo je moj smisao. Ovo malo čudo zvat će me mama. Mene. Samo mene. Ja ću biti ta koja će ga tješiti, čuvati, ljubiti…
I imat će prekrasnog, Velikog tatu. Za igru. Za šetnje. Za osmijeh.
Sve radnje koje su se od tada događale (izlazak posteljice, šivanje, čestitanja…) desile su se nekoj drugoj Tanji. Ja sam ostala rasti u ona dva, velika, plava oka.
I još rastem. Ponosna i velika. Mama.
 |
|||
Odgovori s citatom
ms. ivy prvotno napisa
i tako žao zbog nehumanosti koju si proživjela 
. Prst dolje za doktoricu zbog njenog odnos prema tebi i raznih nepotrebnih postupaka, i još jedan prst dolje za bolnicu koja ne da tatama da budu uz mame i uz njihovo dijete.
se rasplakah!
