 |
|||
Mama na čuvanju trudnoće, a malo dijete doma
Malo dugačak naslov, ali nisam uspjela naći ništa na tražilici...
Dok ste bile hospitalizirane zbog drugog ili drugih klinaca, jeste li dozvolile da Vam u posjetu dovode stariju djecu? Kako je to izgledalo? Kako ste im objasnile da ne možete doma s njima i da morate biti tu i da to nije zato jer su oni nešto krivo napravili...da ih ne kažnjavate....
Uhvatila me frka jer, kako objasniti trogodišnjaku da ga mama nije napustila iako ju nije vidio cca tri tjedna...
Zanimaju me Vaša iskustva...
Pa dobro, zar ni jedna mama nije ležala u bolnici na čuvanju druge trudnoće, dok ju je doma čekalo starije dijete???
Zapravo bi trebalo maknuti blizance iz naslova.
Mnoge su žene čuvale drugu trudnoću i imale slične probleme i razmišljanja, ali rjeđe s blizanačkom trudnoćom.
A stvar je više manje slična, sve dok ne dođeš doma i imaš dve bebe o kojima treba brinuti.
jele, hoćeš li da promijenim naslov u
Mama na čuvanju trudnoće, a malo dijete doma
Zašto ne bi djeca dolazila u posjetu? Osim ako je zabranjeno, zbog sezone gripe ili sl.
Sa mnom je u bolnici ležala jedna trudnica kojoj je to bila treća beba, provela je 2 mjeseca u bolnici. Starija djeca su imala oko 3 i 2 godine, dovodili su ih u posjet svaki puta kada su stigli (žena je bila iz Istre a ležala je u Rijeci). Mislim da je bolje da te dijete vidi u bolnici, u krevetu, spavaćici, s infuzijom... nego da te ne vidi uopće.
Jele mislim da trogodišnjak može shvatiti zašto te nema, ako se razgovara s njime. Iako, znam da je teško. I ja se malo bojim toga, da ću opet morati ležati ako ponovno zatrudnim.
Ja sam ležala u bolnici mjesec dana prije poroda blizanaca, a starija me kći s tatom dolazila posjetiti. To joj je bilo silno veselje, jer je kupovala sok na automatu, slušala ctg., glumatala pred sestrama i općenito bila sva glavna. Dolazila je vrlo često, ne baš svaki dan, ali nekoliko puta tjedno.
Što te, zapravo, zabrinjava?
Pretpostavljam da ju izmeđuostalog zabrinjava kako će dijete reagirati na mamu u bolnici, kako mu objasniti da on sad ide s tatom doma, a mama ostaje,...Kapric prvotno napisa
Meni su to sve legitimne brige, jer kad gledam svog trogodišnjaka, mislim da bi on lakše prihvatio da me čuje samo telefonom svaki dan, nego da me vidi, a ne može ostati sa mnom.
Moji dečki su dobna razlika 14 mjeseci. Isto sam ležala pol druge trudnoće na čuvanju, a mm je uredno sa starijim sinom dolazio u posjetu (recimo jednom tjedno ili jednom u 10 dana, obično vikendom). Došao bi i češće ali bilo je teško organizirati. Moj sin je volio te posjete (tek je učio hodati i dovozili su ga u kolicima) i mislim da mu je puno značilo da vidi gdje je mama, da ga mama nije ostavila nego da je u bolnici, s razlogom... Shvaćao je to na neki svoj način, a i govorili su mu sve kako je bilo. Nije bilo nikakvih drama ni tada ni kad sam napokon došla doma s drugim sinom. Ali možda bi bilo teže da je dijete bilo starije, ne znam.
Ne znam zašto, ali nekako sam sve sigurnija u to. Meni osobno se čini da je "najkritičnija" dob od cca 2. do 4. godine.
Evo ja odležala 2mj u drugoj trudnoći.....
Dakle, s 31tj sam hospitalizirana, doslovno preko noći, jedva nakon nekoliko dana uspjeli smiriti trudove, pa je Dr. preporučio mm-u da bi za mene (zbog stresa) bilo najbolje da mi sad od početka ne dovode curicu od 15mj u posjetu, kao poslije bu mogla dolaziti......
Pošto mi živimo sami, mm ima svoju firmu i cijele je dane u uredu, naša je curica bila to vrijeme kod mojih roditelja.....
Mm bi posjetio nju nakon posla, pa kad bi ona navečer zaspala jurio k meni u bolnicu.......
Kroz vikende je bila doma s njime.....
Napokon su je nakon 3/4tjedna odllučili dovesti meni u posjetu, mogu reći da me i nije baš nešto doživljavala tamo na bolničkom krevetu, više joj je bila zanimljivija boca od infuzije i druge stvari po sobi....
Sljedeći tjedan je dobila teški laringitis pa je i ona provela tjedan dana na pedijatriji (s mojom mamom 24sata...)....
Ionda smo odlučili da mi ipak više ne dolazi do poroda.....
Dan nakonpooda su je doveli, bila oduševljena bratom, a meni samo dala pusu i to je to......
Baš sam se brinulakak će to izgledati, da me zaboravila i slično.....
Ali, lim sam došla s bebom iz bolnice doma, mm ju doveo od mojih, dakle na "naš teren", naša dnevna, spavaća.....Mah, ko da je netko izbrisao ta dva mjeseca odvojenosti....
Sad eto imam curicu koja će za mjesec dana napuniti 4g i dečkića od 2,5g i najvjerojatnije me opet čeka nekoliko tjedana bolnice....
Sad sam u 31tjednu, dakle ima još do kraja.....
Al ja njima stalno pričam da ću ići u bolnicu, da me boli buša, da će me lijećit tamo, da će me dolaziti posjetiti, pa ću im tamo neš kupit na kiosku i tako.....
Mah, vidit ćemo....
Posljednje uređivanje od Cheerilee : 24.08.2010. at 08:56
mislim da klinci razumiju puno više nego se nama čini. tako ako malenom puno pričaš o tome i pokušavaš
približit razloge ne bi trebalo biti problema.
moji su bez problema "preživjeli" kad sam rodila mlađu. u posjeti su bili jednom, oduševili se sekom, mene
jedva doživjeli i otišli za sokom iz automata.
Bila sam u identičnoj situaciji..
Mi smo to prezentirali kao avanturu, sad će ti foć bebe.. pa on kupuje sokiće za mamu i bebe, posprema sa tatom po kući, naslanja se na stomak i govori "ajte više bebe, a kad ćete doć.."
Na kraju balade, kao kod Val, ja bila skroz nebitna, cijeli se usredotočio na bracu i seku.
Eh da, SVAKI dan je dolazio u posjet, prije i nakon poroda..
I bake i dide su se angažirali oko njega kroz to vrijeme tako da nisam imala osjećaj da mu je ekstra teško. Naravno, stalno ponavljanje da ga voliš, jedva čekaš da dođe i tak... išlo po ps-u.
Može! Post je pisan u panici prvobitnog šoka, pa mi je to bila prva asocijacija(
Hvala.
Može! Post je pisan u panici prvobitnog šoka, pa mi je to bila prva asocijacija
Hvala.
Ajme kako sam zbrčkana jutros....
Hvala na svakom iskustvu!
Inače M i ja se nismo nikad razdvajali preko noći. Ako bi ga tata i stavio na spavanje, ja bi u jutro bila tu, i naša jutarnja rutina... Bilo je par pokušaja da ga ostavimo kod bake na spavanju, ali to nije upalilo! dapače, nakon tog iskustva više neće ni po danu zaspati tamo
Nakon što su mi rekli da trebam u blonicu, uhvatila me panika!!! Nije da će mom djetetu faliti nešto, mislim, neće biti ni gol, ni gladan...ali...
Uvjek me je strah ožiljaka kojima možemo obilježiti i emotivno unakaziti svoju djecu, a da toga nismo ni svjesni. Zato volim čuti tuđa iskustva i donijeti zaključak.
Najveće traume nastaju ako ja kao roditelj nisam 100 % uvjerena da je ono što provodim ispravno, i tu se pokolebamo i on i ja...
Bilo me je frka, kako mu objasniti da ja moram ostati tu i da ne mogu doma s njim. Hoće li misliti da sam ga ostavila i napustila i to zbog bolnice koja izgleda tako kako izgleda....
Što njemu znači riječ bolnica??? Jučer smo prošli kraj Hypo tornja, a on je sav oduševljen rekao: Mama, vidi, DVORAC!
Uglavnom, dilema je bila dali dozvoliti da ga dovedu k meni ili ne.
Sva iskustva su i dalje dobro došla.
jele blond, u potpunosti te razumijem, jer su me do nedavno morile iste dileme.
Htjela sam samo reči da mu objašnjavaš, ali jednostavno, na njemu razumljiv način. Stavi naglasak obavezno na sebe, ne na bebice u buši. Znači NIKAKO ne u stilu da moraš u bolnicu radi bebica, da ne bi stvorila kontraefekt i da dijete odmah ne doživljava bebice kao nešto zbog čega mu je "oduzeta" mama.
E sad što se tiče dolaska u bolnicu ne znam što da kažem, to ovisi o karakteru djeteta.
Moja prijateljica je nedavno rodila. Starije dijete 3 godine staro, potpuno samostalno u vidu hranjenja, odlazaka na WC, spavanja (spava u svojoj sobi), puno puta je prespavala kod bake, ide u vrtić, več je bila razdvojena od mame, kad je mama bila na službenom putu,... dakle idilična situacija za odvajanje bez trauma,...
Curici je sve objašnjeno, da će mama ići u bolnicu,... i na kraju kad je mama izvanredno završila u bolnici, sve je bilo super, ALI kad je curica došla u posjetu koma, plač, plač i plač, jer nije i mama išla doma, svi su se jako iznenadili silinom reakcije.
Kad je mama na kraju išla roditi, nisu curicu vodili u posjetu, nego su se čule telefonom i curica je došla po mamu kad je mama s bebom išla doma. Prošlo je savršeno.
Tako da teško je bilo što pametno reči, uvijek je moguće da dijete koje je odličan kandidat za lagano odvajanje burno reagira, a dijete kod kojeg očekuješ "problem" reagira super.
Jednostavno ga pokušaj pripremiti najbolje što možeš, pa kako bude. Ja bih svoje dijete (koje je slično tvojem, barem po napisanom) i nečim "podmitila" ako treba. :nemajka:
Nekim poklonom i dok si u bolnici i kad bebe stižu doma,... Ne znam, nešto što si jako želi, čisto da se malo makne fokus s mame. Znam da nije popularna metoda, ali ja bih tako napravila.
Ovo se može dogoditi najsmirenijem, najpripremljenijem djetetu - ako ima takav dan, baš je tada zaželjelo mamu itd. Sunčica je znala par puta jako plakati za mnom u najobičnijim svakodnevnim situacijama odvajanja.
Mislim da reakcija djevojčice nije bila dokaz da su pogriješili što su je doveli. Jednostavno se dogodilo.
odležala vikend u bolnici zbog tlaka, i moj trogođišnjak je to dobro prihvatio. bio je malo tužan jer ostajem,ali je uživao u soku iz aparata, muffinu i sl. sve oni kuže. nikad prije se nismo odvajali.
Pa to sam i rekla, ne možeš znati kako će dijete reagirati.
Ja sam nakon drugog poroda bila 9 dana u bolnici, do tada se nikad nisam odvajala od starije kćeri na tako dugo. Za to vrijeme je ona bila kući s tatom, dnevna rutina joj je ostala ista, osim što bi bila kod bake dok bi tata dolazio kod nas u bolnicu. S obzirom da sam i u trudnoći morala mirovati već se bila navikla da tata i baka sve obavljaju. Prije nego sam rodila objašnjavala sam joj kako je moguće da će se jedno jutro probuditi i da će je dočekati baka, a ne ja ili tata jer će mama ići u bolnicu roditi seku. I da će tata doći brzo jer on samo ide odvesti mamu, a da će mama i seka doći za nekoliko dana jer doktori moraju pregledati mamu i bebu. Baš se tako i dogodilo, jedno jutro se probudila i kad je vidila baku odmah ju je pitala je li mama išla u bolnicu roditi seku. Kaže sveki da je bila jako sretna jer će seka napokon doći kući. Za vrijeme boravka u bolnici isto je dolazila kod mene, tj ja bi izašla na hodnik i kad je to bilo moguće, već pred kraj boravka sestre su joj pokazale seku. Tih ca. pola sata što bi bila samnom ne bi se ni sekunde odvajala od mene, visila je na meni, ispitivala me, zašto sam u piđami, zašto imam narukvicu. Nije pravila nikakve probleme.
Onda sam 15. dan dobila jaki urinoinfekt i bebu i mene su vratili u bolnicu i tad joj je to bilo grozno, isplakale smo se jedna i druga, ali sam morala ići.
Sad kad idem s mlađom na preglede uvijek me pita hoću li ići samo malo ili puno kod doktora. Eto, polako se navikava da ću se brzo vratiti i da je to isto kao kad nju boli grlo pa je doktorica samo pregleda. Da se nisam trebala vratiti u bolnicu ne bi bilo nikakvih problema, moji su mi govorili da samo odem da joj ništa ne govorim, ali sam se bojala da će tako biti još gore, ovako smo nekako to skupa isplakale, tako da vidi da je i meni isto teško kao i njoj, a ne da samo nestanem.
kod nas je bilo isto ovako...samo ležala sam dva mjeseca u bolnici nažalost nije dobro završilo...
E. je onda imala 3 godine i rekli smo joj da me boli buša i da zato moram biti u bolnici...to je normalno prihvatila...plakala je prvi put kad je išla doma od mene, ali poslije je to normalno prihvatila...
samo mu nikako nemoj reći da si u bolnici zbog beba da ih ne "zamrzi"...(neznam kako to ljepše reći, ali nadam se da shvačaš poantu)
Hvala cure!
Krenuli smo s pričom i s pripremama. Ionako u zadnje vrijeme stalno pričamo kako je on veliki i kako više nije beba ( bebe ne gledaju crtiće, a on obožava Jurića
Nadajmo se najboljem
Još će ispasti da je to sve skupa veći stres za mene nego za njega (hahahahhaha)
Meni je bilo baš tako. Ali to sam shvatila tek dosta kasnije, kad sam se uvjerila da je dijete dobro, uz tatu i baku + povremeno ostalu rodbinu... Nije isto kao da sam bila doma, ali nije ni strašno. Sve za dobru svrhu.
pa meni je bio veći stres, nego njemu, ja sam svaki put plakala(kad su otišli) kada je htio otići nakon 5 min. evo jedina posljedica svega je kad sam došla doma je da me je kažnjavao, nije htio da ga poljubim, držao me je na ledu par dana, ali ga je prošlo nakon 3, 4 dana.
Tako i kod mene, rekao mi dr. da je za mene bolje da ne dolazi jer bi mi rastanci mogli naštetiti(stres i to..)....
Aovako, znala sam da je u dobrim rukama,
Prvi dan sam malo plakala, al poslije je bilo ajmo reći podnošljivo.....
Hvala svima na iskustvima i savjetima!
Prošlo je, puunooo bolje nego sam se nadala!
Prvih dana dok sam bila na patologiji dolazili su mi u posjete, i on bi mi sav važan donio sok, kako smo se i dogovorili! Igrali bi se u onom prostoru za posjete dok bi on to htio. Onda bi se izljubili i pozdravili, a tata bi mu obećao sladoled, da mu skrene pažnju.
Nakon poroda (carski rez), trebalo mi je vremena da se pridignem i prohodam, i onda su prošla 4 najduža dana kad ga nisam vidjela, ali zato jer sam ja procijenila da nemam snage hodati, a kamo li dići i zagrliti svoje dijete. a i hormoni...suze... kako bilo, procijenila sam da je to bolja varijanta.
Kad su nas pustili doma, muž ga je odveo susjedi, nas doveo doma, i tek kad smo curice smjestili u kinderbet, otišao po njega. Naravno da mu nije rekao da sam doma. Oduševljenju nije bilo kraja, imali smo malo vremena samo za nas dvoje
Čestitke na curicama!
Tnx.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
