Meni je neki dan došlo da zabranim (OK malo prejaka riječ) svojima druženje s njihovom prijateljicom i susjedom u parku. Ono, nije se htjela baš igrati s njima (kao inače), nego je svuda trčala na sve strane, moji za njom, a ona ih ne ferma ni pol posto. Ono, kao da su joj dosadili .

Pa im je uzela loptice koje su imali (skočigume), pa nije htjela vratiti, pa se htjela igrati samo s mojom kćeri, a sa sinom ne (onda se on sav snuždio i skoro rasplakao), i tak - dječja posla, uglavnom.

Jučer u parku više nisu tak' trčali za njom, u početku jesu, ali ignorirala ih je, pa im se više nije dalo .

Mislim da im nije dobro određivati, nego da sami moraju napraviti taj klik u glavi i odraditi to - znači sami zaključiti zašto im netko paše ili ne.

Ovo ja teoretski, još samo da to pretočim i u praksu.
(definitivno moram učvrsnuti kad su djeca u pitanju)