Down sindrom - trazim podrsku

[ducka]

Tek danas sam uletjela na ovaj vas forum, ceprkajuci po internetu, u potrazi za informacijama...Nista sto bi mi pomoglo da se malo oporavim i dovedem u red...Citam price i iskustva roditelja, i pitam se odakle vam snaga da se borite sa vim teskocama koje vam zivot stavlja na put...Moja djevojcica je jos mrvica mal...Down s.rekli su mi doktori...Nevjerica...bjes...ocajanje...nemam pojma kako da to prihvati i kako da se nosim s tim...Znam da vama koji ste to sve prosli i pevazisli to pocetno stanje soka mozda zvuci smjesno, ali ja nikako ne mogu da dodjem sebi...Isli smo kod psihologa...bulazni gluposti...sama sa sobom se najbolje osjecam, nemam snage da se javim na telefon, da komuniciram sa ljudima, nemam pojma kud i kako...Posto inace radim sa djecom, trudim se da se saberem, pa da pokusam da smislim neko rijesenje, neki nacin da se obezbjedi najbolji moguci napredak i razvoj kakav njoj odgovara...ali...kako!?Kod nas nema adekvatnih strucnjaka, koji bi mi pomogli da izvucem maksimum iz moje curice, nemam pojma kome da se obratim, doktori nas blago receno sikaniraju na svakom koraku i ja sam kao luda, jer nisam pametna kome vise da se obratim.Kad sam razgovarala sa psihologom, predlozila mi je neki centar u Zagrebu ili Beogradu, gdje rade strucnjaci koji su osposobljeni bas za rad sa takvom djecom, inace, kaze da kod nas nema nista konkretno, neko udruzenje roditelja, logoped, defektolog, fizijatar koji je na raspolaganju da pomogne...
Nekako pokusavam da se izborim sa ovim svojim psihickim stanjem, znam da sad moram da budem stablna i potrazim rijesenje, tako da od samog pocetka mozemo da napredujemo, ali nemam kome da se obratim, nemam s kim da razgovaram...Muz nikako ne moze da prihvati cinjenicu da nije sve kako treba, ide psihijatru, jer smo radili sve moguce pretrage u trudnoci i niko nam nije rekao da postoji mogucnost da se tako nesto desi. Jos je imao dva ogromna gubitka u porodici u samo godini dana i jos je od svega toga nestabila, bojim se i za njegovo stanje.
Sredina je jako cudna...nekako mi se cini da me svi sazaljevaju, a to mi najmanje treba u ovom trenutku....Neki cak idu do te mjere da predlazu da je smjestimo u nku instituciju, da bi mi mogli da zivimo kao normalno...svi se prave da znaju najbolje sta je adekvatno u datom trenutku napraviti...Meni je vise muka od svih...ne javljam se na telefon, i nemam zivaca da razgovaram sa ljudima...
Eto, oprostite ako sam malo natrpala, morala sam negdje da se istresem...Hvala na razumjevanju, ako me neko razumije