S djecom od austrijskih Alpi preko Muenchena i Legolanda do Duisburga i Bamberga
Prošli mjesec smo bili na 10-dnevnom obiteljsko-esperantsko-prijateljsko-poslovnom putovanju kroz Austriju i Njemačku pa možete pročitati kako nam je bilo na putu i pronaći i pokoju korisno informaciju!
===========
Iako nam je proljetos izgledalo kako ćemo ovu godinu završiti bez velikih putovanja na koncu je ispalo da smo čak dvaput putovali u daljine: sredinom lipnja na jugoistok, u Crnu Goru i Albaniju, a prošli tjedan na sjeverozapad, u Austriju i Njemačku.
Cijelo putovanje proteklih deset dana je u stvari nastalo sasvim slučajno sredinom ljeta. Naime, već niz godina se krajem rujna održava tradicionalno planinarenje sa esperantistima koje sam zadnjih 10 godina organizirao ja sa prijateljima (a ove godine je preuzeo jedan austrijanac) i ove godine se ispostavilo da taman tjedan nakon toga moram na 2-dnevni službeni put u Aachen u zapadnoj Njemačkoj. Razmišljajući o toj koincidenciji palo mi je na pamet kako bi se ta dva putovanja mogla spojiti i kako je ovo zgodna prilika da i žena i klinci malo pogledaju Njemačku. Zamišljeno je i učinjeno i složen je plan 10-dnevnog puta kojim smo povezali već spomenuto planinarenje sa mojim sastankom, ali i posjetima prijateljima iz esperantskog svijeta u okolici Muenchena i Duisburgu.
Na slijedećim stranicama pročitajte detaljni izvještaj, a kao i obično, fotke možete pogledati na:
Fotke s MKR-a: http://picasaweb.google.com/vanja1903/21AMKRReichenauAuxstrio2010#
Fotke iz Njemačke: http://picasaweb.google.com/vanja1903/NjemackaMuenchenLegolandDuisburgAachenBambergSchae rdingA#
============= Četvrtak, 30.09.2010. Zagreb - Reichenau (A)
Polazak je uslijedio sredinom popodneva nakon pomalo kaotičnog pakiranja, no sve smo ipak sredili na vrijeme kako bismo usputno posjetili H&M-u u Seiersbergu i IKEU u Grazu. Od tamo do Reichenaua, gradića u podnožju Alpi 80-tak km jugozapadno od Beča, nam je trebalo još dva sata i do pansiona Flackl Wirt smo stigli tek oko 20:30. Ostatak ljudstva (ukupno nas je došlo 24 iz Češke, Austrije, Švedske i Hrvatske) je pomalo dolazio, a najvažnije je bilo to što nas je čekala i večera i to obilna, sa švedskog stola. Smjestili smo se u zajedničku spavaonicu (razlika u cijeni je bila bitna - mi smo plaćali samo 11,55 EUR po osobi!), odrolali vreće za spavanje i krenuli na počinak jer nas je slijedeći dan čekala akcija.
Petak, 01.10.2010. Reichenau - Raxalpe - Reichenau
Buđenje, obilan doručak i oko 9 sati smo već bili spremni za pokret. Autima smo se prevezli do 15-tak minuta udaljenog prijevoja Preiner Gschaid (1060 m), a cilj nam je bio najviši vrh planine Rax (Heukuppe, 2007 m). Početak planinarenja je bio pomalo monoton, do Waxriegelhausa (na 1361 metar, 1 h hoda) smo uglavnom slijedili čistinu kojom prolazi kanalizacijski odvod. Vrijeme je bilo oblačno i nije obećavalo puno, no nakon kraćeg odmora kod tog doma put je postao zanimljiviji. Grupa boljih hodača je krenula stazom po grebenu Waxriegel pa uokolo prema domu Karl Ludwig Haus i vrhu, a oni u slabijoj kondiciji i mi sa djecom smo krenuli širokom direktnom stazom prema već spomenutom Karl Ludwig Haus na 1800 metara. Naša staza je bila pogodna za svakoga, široka je i ne previše strma - to mi je bio jedan od najlakših uspona na te visine svih vremena.
Nakon otprilike 2 sata laganog hoda uz česta zaustavljanja stigli smo i do doma, a usput nam se ukazalo i sunce koje je vladalo vršnom visoravni dok su sa južne strane neprekidno dolazili novi oblaci. Na visoravni je bilo dosta svježe, a pronašli smo i tragove snijega, no ukupni dojam tih trenutaka je bio pod utjecajem sunca koje je ipak grijalo. No, oblaci i vjetar su bili uporni i za ručak smo se smjestili u dom koji je taman u rekonstrukciji nakon više od 100 godina radnog staža. Osim nas i grupe radnika iz Slovačke baš i nije bilo nešto puno gostiju, vjerojatno i stoga što je i kuhinja u rekonstrukciji tako da smo mogli dobiti samo čaj i pivo, pa se ručak sastojao samo od ponešenih sendviča.
Odmor u domu nas je ohrabrio i za posljednji uspon do samog vrha do kojeg treba još cca 45 minuta hoda po ne osobito strmoj travnatoj kosini. No, oblaci su bili sve gušći i zaklanjali su vidik, a pomalo je jačao i vjetar tako da su neki ostali u okolici doma (uključivši i MŽ sa Zrinkom), a Vedran i ja smo se priključili ostatku grupe sve do vrha na kojem je nas je dočekao vršni spomenik okićen debelim injem. Vedran se time po prvi puta popeo na neki vrh preko 2000 metara i zaslužio je sve čestitke!
Na vrhu nismo dugo ostali jer je ubrzo počeo lepršati snijeg koji se tokom povratka ka domu pretvorio u sitnu kišu koja nas je gnjavila čitavim putem spuštanja do parkirališta - do auta smo stigli dosta brzo, za sat i pol, i po povratku u pansion nas je čekalo sušenje stvari, odmaranje, opet obilna večera, pokoje pivce ...
Subota, 02.10.2010. Reichenau - Schneeberg - Reichenau
Dan je počeo još oblačnije nego prethodni, no plan je plan i ponovo smo se, ovaj puta već oko pola 9, utrpali u aute i nakon 15 minuta vožnje bili smo pored doma Weichtalhaus u dolini rijeke Schwartze. Kod njega se nalazi ulaz u zanimljivu klisuru Weichtalklamm koja nam je bila slijedeće odredište. Zanimljivost ove staze je prvenstveno u tome što je uspon klisurom pun prolazaka kroz vrlo uske stjenovite dijelove koji ponegdje iziskuju i nešto pentranja uz ljestve, klinove i sajle ... Ništa što ne bi mogla savladati i djeca, no zanimljivo je i pomalo diže adrenalin. Dobar dio puta su nas pratili oblaci (stoga su i fotke dosta mutne jer je u klisuri bilo pomalo mračno), no to nije ometalo uživanje u raznovrsnoj stazi ... Malo pomalo smo se uspinjali i nakon cca 3 sata laganog hoda i desetak penjačkih detalja smo izašli na gornji izlaz otkuda nam je trebalo još pola sata hoda do doma Kienthaler Huette na 1380 metara.
To je jedan od domova stare garde do kojeg nema prilaza cestom niti drugih modernih kerefeka (čak ni pive!). Vrlo je lijep i stoji u podnožju visoke stijene Turmsteina (na koju se u 10-15 minuta uz sajlu i klin mogu popeti oni odvažniji), a od njega je još dva sata hoda do najvišeg vrha Schneeberga (Klosterwappen, 2076 m). Oni najsnažniji su krenuli u tom smjeru, a mi obiteljski ljudi smo se zadovoljili odmaranjem uz dom i zabavom s klincima - sunce i lijepi vidici su bili prekrasni!
Negdje oko 15h smo krenuli nazad lakšim putem (Ferdinad Mayer Weg)koji je bio vrlo "knee-friendly" i bez puno napora i bolova u koljenima nas je u cca sat i tričetvrt doveo do početne točke uspona gdje smo se u domu nagradili štrudlom od jabuka i radlerom. Njam, mljac, srk!
Nedjeljno jutro nas je dočekalo suncem i svježinom i poslije doručka smo brzo krenuli pokušavajući stići do naših domaćina u Njemačkoj čim prije kako bismo proveli više vremena sa njima. No, sunce je ubrzo zašlo za oblake i slijedećih sat i pol smo vozeći preko Bruck/Mur gledali samo tmurno nebo ... I, napokon je kod Liezena ponovo izašlo sunce i ostatak puta je bila poezija: plavo nebo, toplina, lijepe jesenske boje, monumentalna brda na sve strane. U Radstadtu (cca pola sata prije Salzburga) smo napravili pauzu kako bismo protegnuli noge. Sam grad je OK za potrošiti pola sata, ima i solidno dječje igralište, no sve u svemu najviše su nam se svidjele jesenske boje lišća u parku pored starih zidina. ;o)
Od tamo pa do Muenchena preostalo nam je još malko više od dva sata vožnje, ponajviše nas je iznenadilo mnoštvo jedrilica (stotine njih, ne pretjerujem!) na Chiemsee ... A iznenadio nas je i promet u samom Muenchenu. Mi smo nadobudno krenuli putem kroz grad (naše odredište se nalazilo točno s druge strane grada) umjesto po obilaznici vjerujući kako nedjeljom promet u gradu ipak niej jak pa si možemo priuštiti malo "sightseeinga" iz auta. No vraga, nasjeli smo na foru: naime, Oktoberfest je zbog proslave svoje 200-godišnjice produžen za dva dana i uletjeli smo u krkljanac povodom pretposljednog dana tog čuvenog "eventa". Ipak smo se nekako iskobeljali van i dovukli se do našeg cilja, Groebenzella, i naše prijateljice Betti koja tamo živi sa svojim mužem i tri kćeri, najstarija ima 12 godina, a mlađe blizanke po 9.
Što reći o Grobenzellu? To je mali gradić sa 10-tak tisuća stanovnika, sa nekoliko centralnih ulica gradskog karaktera dok je ostatak niz ulica sa obiteljskim kućicama u nizu okružen poljima i livadama.
Administrativno više ne pripada širem Muenchenu, no zahvaljujući odlično organiziranom gradskom prijevozu (S-Bahn) Betti može od svog kućnog praga do glavnog minhenškog trga stići za 25 minuta. Kod nas bi to bila utopija, prijeći 15-tak kilometara javnim prijevozom tom brzinom, no u Muenchenu koji ima vrlo razgranatu mrežu S- i U-Bahnova je to svakodnevica. Betti živi u jednoj od tih kuća u nizu nedaleko centra, ima pune 4 etaže korisnog prostora (u to je uključen i podrum) i komad vrta tako da mjesta ne nedostaje ... No, sve to i košta (kuća je unajmljena) tako da su financijski bili u stisci (posljednja vijest kazuje da je upravo ovaj tjedan našla posao nakon dužeg niza samo honorarnih radova).
Ponedjeljak, 04.10.2010. Groebenzell - Muenchen - Groebenzell
Došlo je vrijeme da ispitamo blagodati javnog prijevoza i prošećemo se po Muenchenu ... a najveći problem nam je predstavljala kupovina karata - repovi za automat u Groebenzellukoji prodaje karte su bili ogromni, no uz malo trčanja smo ipak sve obavili na vrijeme - iako vlak vozi svakih 20 minuta (u špicama svakih 10) ipak nam se nije dalo čekati. S nama je krenula i Betti koja nam je tokom dana pokazala par zgodnih dućana sa kreativnim hobby priborom. Prvi je Idea na stanici S-Bahna Stachel, a zatim smo se prošetali ka centralnom trgu, Marienplatzu, koji je još uvijek bio pod utjecajem Oktoberfesta, sa mnoštvom mladih i starih u nošnjama i dindrlicama (gledali smo u izloge, te nošnje koštaju između 100 i 1000 EUR). Poslije smo skoknuli do studentskog kvarta Schwabinga i do jednog kreativno-djećjeg dućana, a tada smo već bili i gladni pa nas je Betti odvela do odličnog vegetarijanskog restorana Ignaz. Uz takvu klopu bih odmah prešao u vegetarijance! ;o) Dnevni meni sa izborom sa švedskog stola je bio 7,5 EUR što zaista nije puno za solidan izbor juha, glavnih jela i priloga, a uz sve to ide i povelika šnita dobrog kolača (naravno, vegetarijanskog!)
Nakon klope su klinci navalili da hoće na igralište pa smo završili pored starog groblja koje je pretvoreno u park sa igralištima. Dok su se klinci zabavljali po spravama mi smo se divili mnoštvu bicikala, a čini se da je svaki drugi opremljen dječjim prikolicama koja su tamo puno rasprostranjenija nego sjedalice za bicikl.
I, već je uskoro bilo vrijeme za povratak. Cure su stigle iz škole i čekale su nas da krenemo na njihovo lokalno dječje igralište na rubu gradića. Igralište nas je oduševilo: nekoliko zanimljivih sprava za djecu, "žičara" za klince, labirint od niskog drveća, na obali potočića je mini plaža s pumpom za vodu, malo penjalište, igrališta za nogomet, košarku i odbojku, brežuljak za sanjkanje ... uglavnom, sve što treba klincima.
Prvotno smo za ovaj dan planirali posjet Legolandu, no vremenska prognoza nam je pomrsila planove i poslala kišne oblake, bio je to jedini zaista potpuno tmuran dan tokom putovanja. I, kad je već bilo tako, krenuli smo ka Deutsches Museumu u Muenchenu kako se već zove tamošnji tehnički muzej. Naravno, nema područja tehnike koje tamo nije obrađeno (a postoje i posebni odjeli prometa i zrakoplovstva na drugim adresama, no tamo nismo stigli) i obiteljska karta od 17 EUR se više nego isplatila. Razgledavanje smo počeli sa odjelom o rudarstvu koji je smješten u umjetni rudnik u podrumu, a taj je bar za deset puta veći od našeg zagrebačkog (i ne treba čekati grupno vođenje, dostupan je i bez vodiča). Nakon toga smo posjetili dječji znanstveni kutak sa puno zgodnih spravica namijenjenih baš djeci: razni muzički instrumenti (gitara dugačka nekoliko metara!), teatar sjena, pokusi sa koloturima ... no, najveću pozornost naših klinaca su privukli mali bazenići sa raznim ustavama, pumpama, brodićima - nisu se odvajali od toga!
Poslije smo malo ubrzali korak inače ne bismo stigli ništa pogledati - čitav muzej ima čak 6 etaža!
Na odjelu muzičkih instrumenata nas je iznenadila voditeljica, inače srpkinja, koja nam je održala kraće predavanje na svom materinjem jeziku ... A na odjelu stakla smo gledali jednog od suradnika-staklopuhača kako izrađuje vazicu od stakla, prošli smo i kroz sobu koja oponaša čuvenu španjolsku pećinu Altamiru, ušli smo u teretni avion i pogledali pilotsku kabinu Lufthansinog Boinga, došli do svemirskih satelita i putovanja... i na kraju izmoreni otišli u nedaleku kebabdžinicu na zasluženi ručak (klinci su se pak opredijelili za Subway sendviče).
Poslije je slijedila još runda šetnje po centru (vrhunac je bio prolaz kroz nevjerojatno velik Rathauskeller, pivnicu koja valjda ima 1000 sjedećih mjesta u gomili različitih prostorija).
Po povratku "doma" uslijedila je još runda trač-partije sa Betti, klinci su se zabavljali u svom kutku i to je potrajalo do kasna ...
Napokon Legoland!
Od Groebenzella do Legolanda koji se nalazi uz gradić Guenzburg (cca 20 km istočno od Ulma, znači tik na zapadnoj granici Bavarske), trebalo nam je cca sat i frtalj vožnje po prometnom A6 autoputu koji je već skoro svugdje proširen na 6 traka. Dan je bio oblačan i siv, no makar suh i ne previše hladan, ali ljudi je svejedno bilo - ali taman toliko da nigdje ne bude gužve ni čekanja.
Obiteljsku ulaznicu smo kupili preko weba (za vrtoglavih 109 EUR, na što treba dodati još 5 EUR za parkiranje) i oko 10:30 (park u ovo doba godine radi 10-18h) smo bili spremni za akciju. Sam park je bio ugodno iznenađenje - mi smo očekivali neku Lego-varijantu Disneylanda u kojoj se glavnina akcije fokusira na razne rollercoastere i slične sprave koje nas baš i ne zanimaju ... no, tamo su bile tek tri takve atrakcije. Sve ostalo je bilo podosta zanimljivo i uglavnom i prikladno za manje klince tako da se i Zrinka nije dosađivala (čega sam se pomalo pribojavao).
Razgledavanje smo započeli gledanjem maketa raznih zanimljivih evropskih mjesta (naravno, sve je od legića ;o) ), uslijedila je vožnja visinskim vlakićem (prikladan i za sasvim male klince), pa dječje "jahanje" na mehaničkim konjićima, vožnja velikim vlakom, posjet Lego "tvornici", Zrinkina vožnja autićem za malene, pa vožnja prvo malim čamčićem, a onda piratskim brodom (uz špricanje iz vodenih topova pa sušenje u ljudosušionici) ... a na kraju sve je, naravno, bilo okrunjeno posjetom dućanu gdje se za 10 EUR može kupiti 10 dkg legića u rinfuzi odnosno za 20 EUR napuniti plastčna posuda veličine
0,5 litrene čaše. Nije baš jeftino, no makar se može izabrati što se želi i klinci su proveli dobrih pola sata razmišljajući kakve kockice od sveg tog raznolikog bogatstva žele uzeti. Sve to uspjeli smo ugurati u malo više od 4 sata našeg boravka tamo ...
... na žalost, čekalo nas je još nekoliko sati vožnje do Duisburga, vozeći se preko Stuttgarta, Karlsruhea, Darmstadta i Koelna.. No, nije sve niti u kilometrima već u gužvi kojih je na njemačkim autoputevima poprilično. Na sreću, mi smo zaglavili samo u jednoj, pokraj Mannheima, a i iz nje smo se uspjeli dosta elegantno izvući upotrebljavajući paralelni autoput. No, sve u svemu to nas je popodne izmorilo - i mene kao vozača koji je svih 5 sati morao biti maksimalno koncentriran u gustome prometu, ali i ostalima koji su bili umorni nakon Legoland zabave ... Na kraju smo u Duisburg stigli u 21h, a najljepša dobrodošlica je bio lagan ulazak u grad - od autoputa nas je čekalo tek nekoliko semafora i jedno skretanje do kvarta gdje smo odlučili parkirati. Do naših prijatelja Larsa i Christina i cura nismo mogli direktno jer nismo imali gradske vinjete (obavezne za vožnju u središtima 30-tak njemačkih gradova), a kod njih se parkiranje i plaća tako da smo za 3-dnevno parkiranje odabrali kvart u pregrađu udaljen tek 1,5 km od njihovog stana u strogome centru. A transport stvari nam je olakšao Lars koji je na našu dojavu telefonom stigao sa biciklom s prikolicom u koju su stale sve naše stvari pa čak i Zrinka i Vedran na jednom komadiću puta!
I, ja sam ih ispratio do željezničke stanice, a onda me je čekalo još sat i pol vožnje do mog odredišta, Aachena, gdje me je čekala hotelska soba i poslovni workshop vezan uz projekt na kojem radim u firmi. Na sreću, željezničke veze u Njemačkoj su izvrsne i česte tako da sam odmah ulovio prikladan vlak i taman oko ponoći sam već bio u hotelu, umoran, ali ipak zadovoljan proteklim danom.
Slijedeći dan je za mene bio ispunjen sastancima, a kasno popodne i predvečer sam ulovio malo vremena za šetnju po gradu i obnavljanje uspomena sa prethodna dva posjeta, a bila je tu i zajednička večera sa ostalim suradnicima (na žalost, ne na račun firme ... ;o) ) u tradicionalnoj pivnici. Degustirao sam lokalni specijalitet, hladetinu sa začinima, i bila je tisuću puta ukusnija od onoga što sam pod tim imenom poznavao kod nas.
Za to vrijeme su se Daša i klinci šetali centrom Duisburga, posjećivali igrališta, a navečer se pridružili domaćinima pa onda još malo s njima obilazili grad.
Petak, 08.10.2010. Duisburg - Aachen - Duisburg
Petak je bio dan završetka mog workshopa i on je za mene i još neke moje suputnike završio neočekivano rano tako da sam se mogao pridružiti Daši i klincima koji su oko 11h stigli vlakom do Aachena. Slijedila je šetnja po starom dijelu grada, a klinci su se najviše zabavljali sa skuplturama kojih je Aachen pun - naravno, najzabavnija je bila ona međunarodno poznata fontana sa mobilnim figurama po kojima su mrdali dobrih 15-tak minuta. Brzo je došlo i vrijeme za ručak, a sa njima na putu je to uvijek problem - otišli smo u studentski dio grada, pored starih gradskih vrata Ponttora, gdje se nalazi niz jeftinih restorančića i u jednom smo naručili tjesteninu i pomfri - za to smo makar sigurni da će pojesti. Poslije smo pustili klinci i ja pustili Dašu da malo sama uživa u raskoši najveće gradske knjižare koja se prostite na 4 etaže, a mi smo otišli na dječje igralište pored lječilišta. Dječja nervoza je brzo nestala i slijedećih sat i pol su se baš lijepo naigrali.
Uslijedilo je još malo šetanja po gradu, a zatim povratak vlakom koji je bio nešto uzbudljiviji od dolaska - Daša se u posljednjoj minuti prije dolaska vrata sjetila da nisam uzeo torbu sa laptopom iz ormarića na željezničkoj stanici ... Na sreću, vlak je malo kasnio.
Prvi dio puta smo se vozili lokalnim vlakom, do gradića Herzogenratha koji se nalazi tik uz nizozemsku granicu. Kako smo imali pola sata vremena do slijedećeg vlaka prošetali smo se uokolo - atmosfera je zaista kao u Nizozemskoj.
Nakon toga je stigao i naš regionalni vlak i za sat i pol smo bili u Dusiburgu - pravac kući, večera, runda razgovora sa našim domaćinima i u krpe.
Web: http://de.wikipedia.org/wiki/Ponttor (Ponttor u Aachenu na Wikipediji) http://de.wikipedia.org/wiki/Herzogenrath (Herzogenrath na Wikipediji)
Subota, 09.10.2010. Duisburg - Bamberg
Dan smo počeli izležavanjem, polaganim pakiranjem i još jednom šetnjom po centru Duisburga kako bih i ja vidio nešto od grada. Nema tu neke silne ljepote, većina zgrada je modernog izgleda, centar čini nekoliko širih pješačkih ulica povezanih sa nekolicinom užih, a određenu zanimljivost pružaju mnogobrojne skulpture te poneka starija zgrada koja daje kakav takav dojam kako su ti dijelovi grada nekad izgledali.
No, brzo je došlo podne kad smo se morali oprostiti sa našim domaćinima i krenuti ka autu (Lars nas je ponovo ispratio sa svojim kolicima povezavši naše stvari). Usput smo prošli i pored mjesta na kojem se ovog ljeta desila tragedija tokom Love Parade techno partyja
- u dugačkoj seriji podvožnjaka ispod pruge u kojima se odigravao program nastala je gužva i u stampedu koji je uslijedio 21 osoba je poginula, a nekoliko stotina je ozlijeđeno. Mjesto događaja označeno je spomen pločom posvećenom žrtvama "gramzljivosti industrije zabave"
i cvijećem u počast poginulima.
Nedaleko tih podvožnjaka/tunela nalazio se i naš auto, uslijedio je tko zna već koje prepakiravanje na ovom putu, pozdrav s Larsom i začas smo već bili na autoputu, malo iza 13h. Dan je bio lijep, prometa ne previše i kilometri su brzo odmicali ... no, do Bamberga gdje sam rezervirao hostel bilo je ipak dobrih 4 i pol sata vožnje.
Otprilike na pola puta napravili smo kratku pauzu na jednom od odmorišta i tamo smo imali prilike vidjeti jedan osobit njemački fenomen:
Autobahnkirche (crkvu na odmaralištu autoputa). Naime, još 1959. na privatnu inicijativu podignuta je prva takva crkva u Njemačkoj i do dana današnjega ih je nastalo 33 u cijeloj zemlji te po jedna u Češkoj i Austriji. Zajedničke karakteristike tih crkava su da se nalaze ili na samom autoputu ili u neposrednoj blizini (manje od 1 km), da su otvorene bar od 8 do 20h ili čak 24 sata te da su dovoljno velike da mogu prihvatiti putnike jednog autobusa. Na letkiću koji sam tamo uzeo te na pripadajućoj web starnici može se saznati dosta zanimljivih podataka - recimo da ih većinom pohađaju neredoviti vjernici, da je njihov izgled veoma različit, od potpuno klasičnih građevina do vrlo suvremenih i čak avangardnih ... no, svima je zajedničko to što im je cilj ponuditi trenutak mira, tišine, meditacije, kontakta s bogom u inače vrlo hektičnim uvjetima vožnje ne prepunim njemačkim auto cestama.
A ta crkva kod koje smo se našli je bila odličan primjer (odbiola je i nagradu za funkcionalnu suvremenu arhitekturu te
pokrajine): izvana je vrlo neugledna, tek 4 betonska zida i stakleno betonski kosi krov koji viri iz tih zidina i šume koja ju okružuje s jedne strane. No, unutra je pravo otkriće, možda ponajviše radi toga što se u malome dvorištu okruženom tim betonom nalaze 4 stalna izvora vode koji svojim šumovima potpuno prigušuju buku autoputa. Mi smo to dvorište upotrijebili kao prostor za gablec i spoj žubora vode i ugodnog popodnevnog sunca je bio jedinstven. A i sama unutrašnjost crkve, iako iznimno asketska (radi se o protestantskoj crkvi) donosi puno svjetla i mira - vjerujem da je upravo to ono što putnicima-namjernicima treba kad svrate u nju.
Nakon ovog iskustva i pročitanih članaka na webu zapitao sam se kad li će i gdje osvanuti prva crkva u nekom shopping centru. Po meni bi to bila sasvim logična lokacija (i ne šalim se pri tome!): unutar hrama konzumerizma koji svojim bojama, zvukovima i svim drugim sredstvima opsjeda svoje posjetioce i pokušava im čim više ovladati mislima i odvojiti ih od sebe samih kako bi potrošili čim više novca na uglavnom nepotrebne proizvode mogao bi se kao čvrsto jezgro, protuteža, mjesto mira i odmora, nalaziti božji hram koji bi pružao utočište iscrpljenima od sveg tog jazza. I tu ne mislim samo na potrošače, već i na same trgovce - zamislite kako je raditi čitav dan u dućanu tipa Bipa ili Funky fish ili nekom sličnom, gdje stalno svira glasna glazba, opsjedaju jarke boje, pozornost zaokupljaju upadljivi mirisi ... vjerujem da bi im kratka pauza u mirnom svetištu puno značila.
No, vratimo se nazad na cestu - Bamberg se nalazi 40-tak km sjeverozapadno od Nuernberga i nije osobito velik, kao recimo Karlovac, no značajan je po tome što je njegov povijesni centar gotovo netaknut i upisan je na listu UNESCO-ve baštine ... i to potpuno zasluženo, rekao bih ja.
No, prije centra smo otišli u hostel smjestiti se u rezerviranu obiteljsku sobu: za 63 EUR dobili smo vrlo lijepu sobicu ugodnih svjetlih boja u planinarskom stilu sa pogledom na rijeku Ragnitz (hostel se nalazi nekoliko km od gradskog centra) i doručak tipa švedski stol. Za sve to ova cijena je bila zaista pristupačna.
A što se grada tiče, do njega smo napokon došli negdje oko 18h, intuitivno pronašli jedan od rijetkih besplatnih parkinga i prepustili se njegovoj ljepoti. I uživali smo!
Povijesno jezgro grada se sastoji od nekoliko cjelina između kanala Rajna-Majna-Dunav (koji prolazi sjerenim rubom centra) rijeke Ragnitz (na kojoj je najuži centar - gradska vijećnica se u stvari nalazi ponad rijeke, sa temeljima na malome riječnom otočiću) i bregova južno od grada gdje se nalazi katedrala. Tu je nekoliko trgova, splet uskih uličica, nekoliko mostova, puno zgodnih zgrada ... i sve to bez tako tipičnih suvremenih betonsko-metalnih intervencija u samo jezgru kakve ima većina njemačkih gradova (kao opravdanje treba spomenuti da je većina tih gradova dobrim dijelom porušena krajem drugog svjetskog rata i onda se nakon njega renoviralo samo ono što je bilo najvažnije, a ostalo se gradilo iznova u modernom stilu tog vremena).
Lutajući uokolo smo i ogladnili, a nos nas je odveo ka glavnom trgu gdje se održavala priredba povodom tjedana međunarodne kulturne razmjene. Na pozornici se za nastup pripremao afrički bend, a na štandovima uokolo je bilo klope iz zemalja s raznih strana svijeta ...
i onda smo se mi oboružali turskom pizzom (pide), nekom neobičnom krumpirastom palačinkom, neobičnim kolačem od jabuka, a klinci su se prihvatilim konvencionalnijeg menija (pola pečenog pilića i pomfri) i uživali u dobroj muzici koja je dolazila sa bine. Jest, bilo je malo prohladno, ali je bio gušt!
Šetajući po gradu smo izdržali do malo iza 21h (usput smo susretali dosta grupa gostiju praćenih vodičima sa fenjerima i u srednjevjekovnoj odori) i onda se vratili nazad do hostela.
Subota, 09.10.2010. Bamberg (D) - Schaerding (A) - Zagreb
To je bio dan "Tko preživi pričat će", pred nama je bilo 7 sati vožnje. Prva 2,5 sata smo izgurali u cugu, no onda su klinci već počeli pomalo histerizirati i pauza je bile neminovna - odabrao sam Schaerding, gradić na rijeci Inn (inače tamo i njemačko-austrijskoj
granici) o kojem nisam puno znao, no ispostavilo se da je i on lijepi mali draguljčić. Glavnu pozornost privlače gradski trg sa rijetko uniformnim nizom baroknih fasada, šetalište uz rijeku Inn (sa zgodnim dodacima tipa ligeštuli, razni kipovi itd) te dvorište dvorca sa pogledom na rijeku. Lokalci su se dosjetili pa su sve to još začinili sa pokojim detaljom (makete sedam svjetskih čuda, zgodna dječja igrališta "ugrađena" tik ispod gradskih zidina), a mi smo šetnju začinili i posjetom lokalnom talijanskom restoranu gdje smo se najeli fine i relativno jeftine pašte.
I, tri sata su prošla u trenu, valjalo je nastaviti. Klinci su ubrzo zaspali, Daša je malo kunjala malo gledala, a ja sam uglavnom ipak gledao i držao se za volan, a kilometri su se malo pomalo topili.
Izdržali smo tih preostalih parsto kilometara bez pauzi, kad su se klinci probudili tamanili smo kekse, prepričavali zgode s puta i postavljali pitalice i, naravno, iščekivali tren povratka. Kad smo stigli veselju nije bilo kraja - em smo napokon mogli protegnuti skvrčena tjelesa, em nas je čekao naš lijep stančić ... kako to već narod kaže: "Svugdje je lijepo, ali je doma ipak najljepše"!
Za kraj bih htio još jednom pohvaliti i ženu i klince za izdržljivost i strpljenje: nije šala izdurati toliko kilometara u tako malo dana ... no, kako sam i predvidio kod početnog planiranja, niti jedan dan nismo prešli granicu izdržljivosti i iako je znalo biti momenata zamora na kraju smo dosta dobro sve to proživjeli (namjerno ne kažem "preživjeli" jer nije bio cilj samo preživjeti već i uživati, proživjeti.
Klinci su tokom vožnje dosta čitali, pogotovo Vedran, učili smo pomalo njemačke riječi (Vedran je ove godine počeo učiti njemački kao svoj treći strani jezik - nakon obiteljskog esperanta i školskog engleskog) i ovih 10 dana u germanskim zemljama mu je dosta koristilo.
Naravno, bilo je i koškanja u autu, najčešće oko bezveznih stvari (da li se knjige između sjedalica nalaze s jedne ili druge strane, tko se nagnuo prema kome i tko će prvi dobiti keks), rješavali smo ih najčešće nekakvom promjenom: stavljanjem muzike, mijenjanjem teme razgovora, pauzom.
Ako nekog zanima nešto posebno, samo naprijed - pitajte!
S djecom od austrijskih Alpi preko Muenchena i Legolanda do Duisburga i Bamberga
Odgovori s citatom