pikula prvotno napisa
lijepo je kad imaš između čega birati, bakica o koj sam ja pričala, bila je sigurno spremna živjeti od muževe mirovine ili socijalne pomoći i sigurno joj to kao mjaci 7 djece u poratnim godinama (većinu je rodila u seoskim ili gradskim podstanarskim uvjetima ili uz gradnju kuće) apsolutno nije navjeće odricanje kojeg je doživjela. Vjeorjatno mnoge stvari koje mi podrazumjevamo su njoj sreća sama po sebi. Kuća, voda, grijanje, vešmašina... Znam da zvuči patetično, ali to je stvarno činjenica. Znači njoj to što joj daju djeca dolazi isto kao šlag na tortu,kao neki majčinski ponos, jer ona je prala pelene u kotlu po noći jer je imala jedno drugom do uha i blizance. Sad kad ovo pišem znam da zvuči kao SF, ali ta baka je meni takav uzor vedrine, vjere, hrabrosti. Mi smo kod njih bili podstanari i kad sam ja dotrčala iz grada, trudna do zuba, a djetetom za ruku ona je napravila parajdaz juhu, spekla jaja i sjela s nama i popričala. Nikakav mi savjet nije dala da si skuham ručak ujutro prije nego idem na posao, ni da bih trebala ovako ili onako. Pričala je o svemu kao da smo prijateljice, a imala je tada blizu 80 i bila bolesna, a većinu života je provela u 4 kuta. Ne znam dali je ona išta u životu planirala, mislim da se nadala, uzdala, radila, trpila, voljela, ali planirala više od ručka za sutra, sumnjam
Odgovori s citatom
Meni je to preslatka priča iz života.
, ali meni to uopće nije preslatko....Ježim se od pomisli da mi djeca daju po par stotina kn u mojoj starosti, onako, na mjesečnoj bazi....imali oni toliko novaca "viška" ili ne...
) da ne traži po svijetu mame dok ima mene. Pa nitko na svijetu ne može meni zamijeniti mamu, zašto da ja onda bilo kome dokazujem da sam bolja od njegove/njezine? U okviru onog što znam/mogu nema stvari koju neću učiniti za svoje dijete. 
