Tamchi, hvala na podršci, sve što kažeš mi je poznato...ja sam jedino samo razgovarala s mužem, ustvari, ovo nas je nekako još više zbližilo i još više povezalo u tih nekoliko dana. Ustvari, meni je bilo žao i njega jer se izbezumio od brige kad je gledao kako se mučim dva dana nakon svega toga, nije znao bi li me nosio u auto i direktno u bolnicu ili u krevet, svaki put, kad mi je pomogao da se dignem....No, nastojim uvijek biti optimista, ovih dana ponekad često mijenjam raspoloženje, malo manje plačem. Kako bilo, razum mi govori da je to normalno i valjda treba neko vrijeme da budem opet "ona stara", koliko to mogu biti. Znam da moram dalje, ali da mi treba malo mira i odmora. I sad sam sigurna da je dobro što sam zabranila posjete i nismo puno pričali o tome, ne radi se tu o nekoj sramoti ili tako čemu, kao što i ti kažeš, već upravo o tim pametovanjima. Jučer sam prvi put razgovarala s nekoliko najbližih prijatelja i ganulo me to što iako njih par u uredu zna zašto me nema, nisu rekli to ostalima jer su zaključili da je bolje da nitko ne gnjavi savjetima i pitanjima kad se vratim, dali su mi samo kratko podršku i rekli da će "preživjeti bez mene" koliko god meni to treba i da ne brinem.
Iako sam mislila na početku da neću o tome razgovarati, ipak malo pomaže, pa čak i ako samo to negdje napišeš....I nekako idemo dalje.