Izložila sam se i ja. I svi koji imaju sličnu priču i žele joj pomoći.
Ni meni nije lako bilo pisati o mojim iskustvima... niti čitati njena i nakon toga pročitati ovakav komentar.

Ali... razumijem da je teško prihvatiti da je netko tvoj ovisnik... nikad neću zaboraviti grč s kojim sam išla u Vinogradsku, puteljak od parkinga do psihijatrije... svoje korake koje čujem u zimskoj tišini koji kao da koračaju u ritmu "moja mama je alkićka... moja mama je alkićka..." i suza koje gutam onog trena kad se približavam bolnici da budem sabrana.
Teško je, teško je za poluditi... ali vrijedi...
I dug je to put... od ovog pitanja do priznanja. Ne samo ovisnikovog, nego i njegove obitelji.