ja kao vrtićki psiholog moram naglasiti da NIJE dobro da roditelj odmah prvi dan ostavi dijete samo tj. da ne ulazi u boravak s djetetom, ma koliko kratko ono boravilo taj prvi dan. pogotovo u slučaju jasličke djece. uloga roditeljskog boravka u sobi s djecom je ta da se djetetu da šansa da uz roditelja, što daje osjećaj sigurnosti, privikne dan-dva-tri na prostor, na nove ljude (odgajatelje, djecu) oko sebe. važno je da roditelji pozitivno pristupe dolasku u vrtić, da dijete vidi da se roditelj igra i s drugom djecom (ne smije biti pasivan i samo statjati sa strane) i da pozitivno pristupa odgajateljima jer će tako dijete uvidjeti da se može osjećati sigurno uz te ljude i u tom prostoru. nakon dan-dva kratkog zajedničkog boravka bez ostavljanja djeteta, roditelj može ostaviti dijete neko kraće vrijeme, pri čemu vidimo kako dijete reagira.
ako dijete dovedemo i ostavimo odmah prvi dan ono se osjeća nesigurno i napušteno, što može negativno djelovati na tok privikavanja. naravno, nije dobro ni da su roditelji predugo s djecom u boravku, najdulje do kraja prvog tjedna a drugi tjedan već roditelj više ne ulazi u boravak, u suprotnom dijete stječe naviku da i roditelj ide s njim u vrtić.
prvi tjedan prilagodbe služi tome da dijete upozna prostor, tete i djecu te da se vidi kako reagira na ostanak. prema tome se dogovara daljnji tijek prilagodbe. ukoliko se tijekom ostanka uoči da je dijete u prevelikom stresu, zovemo roditelja. nema smisla da se dijete traumatizira bespotrebno jer mu tako radimo kontraefekt.
drugi tjedan prilagodbe služi tome da dijete polako nauči da je dolazak u vrtić i ostanak bez roditelja svakodnevan, te je to obično djeci najteži tjedan. tu počinje ostanak na spavanju (ukoliko nije drugačije dogovoreno) i obično djeca taj tjedan najviše plaču. kasnije već bude lakše. do kraja 2. tjedna boravak se produžava po malo svaki dan da bi se do trećeg tjedna već došlo do cjelodnevnog ostanka.
ovakav ritam prilagodbe optimalan je i u našem vrtiću standardan, naravno ukoliko se ne ukaže potreba za nekom kodifikacijom (kod starije djece prilagodba obično ide brže). i mogu reći da do sada nismo imali prilagodbu dulju od mjesec dana.

ako se dijete muči i ako previše pati, kao u prvom postu, ja bih tu možda ipak prekinula prilagodbu, možda na svega nekoliko mjeseci pa onda pokušala ponovo. već 2-3 mj u životu male djece puno znače, znam i iz osobnog iskustva (moje dijete je imalo tešku i produljenu prilagodbu s pauzom od 6 mjeseci jer u 9. mj. nije nikako išlo). ako već postoji način kako se snaći s čuvanjem djeteta.

sretno!

p.s. ne znam kakav je to vrtić koji ne dozvoljava ulazak u boravak roditeljima u vrijeme prilagodbe u današnje vrijeme kada bi dobrobit djece u vrtiću trebala biti primarna a ne neki komoditet osoblja vrtića, imaju li oni psihologa i što on kaže na to? možda da pokušaš porazgovarati, ali s psihologom, ne pedagogom! problematika prilagodbe djece na vrtić nije u domeni pedagoga!