denisa123 ovo što si napisala je nevjerovatno iskreno i hrabro i radi toga ti se divim. Ne želim ulaziti u tvoje postupke i razloge jer si i sama rekla da dan danas žališ, ali želim ti reći da su mpo vode jako teške za plivati u njima. I meni se dogodi da se probudim po noći i da kažem sama sebi "pa nema veze što nemožemo imati djece, možda je tako i bolje", a onda se ujutro zgražam nad tom pomisli.
U svakom slučaju, moj ti je savjet da potražiš stručnu pomoć. Ne zato što ti je neznam šta, nego zato da središ misli, a psiholozi za to služe. Jedino kad izgovorimo svoje strahove, kajanja, nade, razočaranja, tuge i radosti nekom drugom biću na glas, jedino onda možemo se s njima i boriti na ispravan način.
Nekada se neki strahovi ili traume (kao što je uostalom i tvoja) ne prožive do kraja, učahure se duboko u nama i tamo ih držimo dok ne dođe najidealniji momenat za izaći vani, a to je naravno trenutak kad smo mi najranjiviji i najviše pod stresom, dakle kod tebe trenutak novog postupka.
Govorim ti to iz iskustva jer sam svoju traumu (smrt brata) zgurala duboko u najmračnije dubine duše dok se nije dogodila druga nesreća koja je onda povukla vani sve što sam ja 6 godina držala u sebi i dovela do toga da ne vidim jednu svijetlu točku radi koje bi živjela. Kroz 3 razgovora sa fenomenalnom psihologicom, bez ikakvih lijekova, ali uz gomilu suza, proživjela sam sve ono što nisam u trenutku kad mi je stradao brat te sam naučila danas da moram živjeti u trenutku u kojem jesam i da ništa nije sramota. Nije sramota plakati i vrištati od smijeha, nije sramota ni plakati od muke i jada, nije sramota zatražiti pomoć kad ti treba.
Uostalom, psiholog ili psihijatar je samo doktor kao i svaki drugi. Nije nas sram otići kod doktora kad nas boli grlo, ali kad nas boli duša, onda je to teška sramota.
Denisa, potraži pomoć bez srama jer jedino tako možeš nastaviti živjeti normalno te na kraju ostvariti i iznjeti trudnoću jer ovako bi bilo čudo da sve to uspiješ.
Sretno i šta ti treba, tu sam.