Prije 2 godine dijagnosticirana mi je depresija uzrokovana traumatskim događajima. Psihijatrica kojoj sam išla (dobrovoljno! ne jer me je netko mudar i dobronamjeran zakonski prisilio na to!) je bila simpatična, ali na kraju svakog razgovora me nutkala pilsevima. Istina, izbjegavam sve vrste pilseva ako ih baš ne moram piti, tako je bilo i sa ovima. Frustriralo me da sam joj u samom početku rekla da su mi tablete krajnja krajnja opcija, da bi trebala ići dalje na IVF, da ne želim happy smiley face dok pijem tabletice, a opet me na kraju svakog razgovora nutkala njima.

Ne znam, možda sam krenula sa potpuno krivim stavom - jasno da ništa ne može izbrisati događaje koji su se desili, ali htjela sam da mi netko pokaže kako da idem dalje jer sam se našla u potpunom mraku i da to na neki način prebolim i idem dalje. Ako idemo logikom da "vrijeme liječi rane" rekla bih da ima smisla da mi daje antidepresive da taj period čekanja da dovoljno vremena (terapije?) prođe jednostavno - preživim, ali sigurna da sam dijagnozu dobila jer nisam prethodne "traume" odbolovala i probavila onako kako treba - tabletice opet nisu bile opcija. Odnosno, ad su mi bili krajnja opcija. Ako baš ništa drugo neće ići. Tada sam odlučila isprobati i alternativu (kome više odgovara, može ju zvati i placebom) koja mi je u konačnici i pomogla. Stvarno nije bilo lako, čak sam u 5 dana gotovo neprekidnog plakanja na jednom svjetioniku uspjela povećat volumen mora.

Ne želim da itko pomisli da ga odgovaram od lijekova, svatko odlučuje za sebe, samo iznosim svoje iskustvo. Da nije išlo bez, naravno da bih i ja pila antidepresive.
Što se tiče štetnosti samih tableta u postupcima - psihijatrica me uvjeravala da je to skroz okej, dok je mpoovac rekao da bi bilo bolje ako mogu bez njih.