 |
|||
p.s cvjeta, Dijana je rekla da će se dijete osjetćati manje vrijednim i omalovažavanim ako svi oko njega znaju čitati, a on jedini ne znaja sam samo prokomentirala da se s tim ne slažem jer da će i to dijete naučiti čitati i pisati, ali ako se primijeti da ima poteškoća u svladanju gradiva da će roditelj uskočiti i s njime više raditi
Moj sin nije znao pisati tj. znao je prepoznati slova i pisati štampana slova (ali ne ispravnim redosljedom vući crte), i znao je čitati tj. ne baš čitati ali je znao spojiti slogove i znao je što riječ znači. Nitko ga to nije učio, sam je pokupio negdje usput.
Ali mu je u prvom razredu bilo užasno dosadno jel neprestana ponavljanja i inzistiranje na savršenim crtama nije nešto što ga zanima , a još manje nešto u čemu je dobar (ima problema sa grafomororikom i urednost mu nije prioritet, a niti meni znajući za njegove mogućnosti).
Gradivo koje se radi u prvom razredu (što se tiče širine i novih pojmova) njemu je već bilo poznato iz života, i tu nastaje problem njegove dosade. A niti jedno ponavljanje pisanja slova "A" od crte do crte nije moglo istjerati tu dosadu, ali što se može i to se trebalo odraditi. Drugi razred nam je puno lakši , što se dosade tiče.
Unaprijed se ispričavam jer mi se čini da ti se ovaj post neće svidjeti...Franny prvotno napisa
p.s cvjeta, Dijana je rekla da će se dijete osjetćati manje vrijednim i omalovažavanim ako svi oko njega znaju čitati, a on jedini ne zna
Daklem, dijete treba pripremiti PRIJE škole. Ne znači to da mora znati pisati i čitati, ali mora znati pravilno držati olovku (daklem crtati), nacrtati ljudski lik (to se provjerava na liječničkom prije polaska u školu), brojiti do deset (ne mora znati pisati brojeve, ali bi bilo korisno da ih zna razlikovati) i tako dalje.
Dan kad je dijete sjelo u školsku klupu ogromna je promjena sama po sebi i tada će i te kako biti previše dodatno raditi s djetetom koje će biti umorno, nervozno, ili će mu biti dosadno (bla bla...)
Mislim da je krajnje vrijeme otvoriti novi topic s naslovom "Što RODITELJI predškolaca ne znaju, a trebali bi znati"
U većini vrtića organiziraju se roditeljski sastanci za roditelje predškolaca. Ja sam TAMO dobro i pažljivo slušala i ponašala se u skladu s tim.
Žao mi je, ali moram reći da mi se ne sviđa ni tvoj pristup, ni pozadina (opravdavanje propusta prijateljice iz nekog od prvih postova na ovom topicu), pogotovo ne od strane osobe koja je plaćena da djecu nečemu uči. Ne sviđa mi se i gotovo.
Ako dijete dođe u školu neadekvatno pripremljeno na ono što ga tamo čeka, nužno će se osjetiti manje vrijedno i to će mu narušiti samopouzdanje na dugo vremena. Škola je ipak nebo i zemlja u odnosu na vrtić. Po 1001 put - to NE znači da ga treba učiti čitati i pisati, ali 90% djece će to naučiti samostalno, ako su okruženi slikovnicama, ako im u vidokrugu ostaviš bojice i papir, ako mu pokažeš kako se u školi sjedi itd. Cvijeta je to lijepo opisala... A samopouzdanje je važnije od svih ostalih znanja. Nažalost, ne stječe se tako da dijete ostaviš da se bavi isključivo čime želi, već mora biti u stanju izvršiti zadatak prema uputi, inače će se jako JAAAAKO teško snaći u razredu.
Najvažnije je da djeca vide NAS da doma čitamo knjige, da im čitamo priče, da nešto pišemo (za sebe, ne za njih).
Od svega je najbitnija DOBROBIT DJETETA, a ne da neki roditelj bude u pravu. Pitanje koje si čovjek mora postaviti je "što je najbolje za moje dijete?". Ako na njega ne može samostalno odgovoriti, treba se raspitati... Pa u današnje vrijeme nije nikakav problem otići u školu na razgovor (imam pozitivna iskustva) i pitati "Čujte, kako izgleda program prvog razreda? Što je potrebno, što dovoljno, a što previše?"
Nakon liječničkog pregleda prije 1. razreda još uvijek nije prekasno malo dijete pripremiti i to će najčešće biti dovoljno. To je pravi trenutak da roditelj dozna U ŠKOLI što se od djece očekuje. Ljeto je dugačko... iako su meni na tom pregledu rekli da djecu pripremamo za školu OD ROĐENJA i to je po mom mišljenju debela istina.
Ovo me zanima, budući da nas, po svemu sudeći, čeka ista priča. Kako ste uspjeli prebroditi dosadu pisanja od crte do crte?
Nikako. Bila je teška borba da piše takve zadaće, jednostavno smo mu rekli da određene stvari mora napraviti iako mu se čine besmislene i dosadne. U drugom polugodištu je bilo malo lakše jel su mu se pisana slova činila malo zanimljivijima.
Sad u drugom smo na konju , učiteljica je konačno odustala od ideje da će on ikada biti super uredan, tako da ima poseban tretman pa ga ne frustrira priča sa urednošću slova od crte do crte.
ajme meni, Peterlin!!
ajde, budem se ja držala one: pametniji popušta. jer sve što si ti gore napisala - stoji. nitko niti jednom rječju nije rekao niti da ona moja prijateljica nije prpiremala dijete za školu (to što mala nije znala pisati slova govori ti to??? po meni je to debilizam jer sam u tom postu navela da ju je učiteljica okarakterizirala kao dijete s teškoćama, halo???), niti da ja svoje neću pripremiti na adekvatan način, a ponajmanje me ne moraš educirati kako izgleda razgovor kod psihologa i pedagoga prije upisa u školu i što se od djeteta traži, a da ne spominjemo stres i bla, bla, bla što si sve navela.
iz svega ovoga se jasno vidi da si ti sasvim dobro upućena majka i vrlo informirana, ali tko kaže da ja to sve ne znam? to da djeca vide nas da čitamo knjige nije najvažnija stvar na svijetu, kako si ti navela, za njihov razvoj. niti ti se kanim opravdavat koliko knjiga, uza sav svoj posao pročitam tjedno, a da ne velim koliko preko g.o. i koliko knjigica i slikovvnica moje djete ima i s guštom "čita" te koliko često vidi MMa i mene da čitamo.
ni meni se ne sviđa tvoj pristup. to što si navela u zadnjem postu stoji, ali mi se ne sviđa taj tonalitet iz kojeg ispada da je jedino ono što si TI napisala ili kazala jedino ispravno i točno jer si majka s bogatim iskustvom, a da mi (neki) nemamo pojma! e to mi se ne sviđa!
budući da je ovaj topic otišao u nekom drugom smjeru od onoga u kojem je bio zamišljen, ja ću od sad samo pratiti temu, ali mislim da ću se suzdržati od odogovaranja jer ti si tu jedina full kompetentna, pa neka ti je
svaka ti čast!
gle, s djete koje do skole to nije u stanju, u danasnjim uvjetima, ima teskih i ozbiljnih problema koji proizlaze iz neceg drugog.
u principu se slazem s franny.
da se mene pita, kako dijete pripremiti za skolu, moj odgovor bi bio: metlu u ruku i nek mete. il neka ide kopat po zemlji
djeca danas imaju probleme s koncentracijom, paznjom, motorikom, odgovornoscu jer su prestimulirani, previse pasivnih aktivnosti (kontradiktorno zvuci, al tako je), premalo rada s rukama, previse savrseno ravnih, glatkih igracaka, savrsene sterilne i umjetne okoline, konstantnog nadzora...
ADHD i ADD su neurološki poremećaji organski uvjetovani, tako da govoriti da je poremećaj nastao zato što su djeca prestimulirana, premalo radila ili što već, nema apsolutno nikakve veze sa terminima. Takva djeca su jednostavno rođena ,uvjetno rečeno, bez čipa samokontrole, organiziranosti i struktruriranosti. Zašto i kako, nitko ne zna točno. To znači da oni i njihovi roditelji trebaju uložiti izuzetan napor da bi naučili ono što se većini djece podrazumjeva ili sa lakoćom usvajaju pod uvjetom da ih netko uputi u to.
Ej lasice, ovo je super!
pa da, to sam i rekla, imaju problem zbog neceg drugog, ne zbog toga sto roditelj nije cijele godine prije skole sjedio s njima i ucio ih vuci ravnu crtu i crtati jozicu.
al ja stvarno sumnjam da se takve probleme rjesava tesanjem, mislimd a bi pristup trebao ici u nekom drugom smjeru, a ne klin se klinom izbija. kako? ne znam, nisam toliko u tome. al da neke stvari utjecu da kod rizicnog djeteta pogorsavaju ili poboljsavaju problem nije bas tako bogohulna teza, nadam se.
Ali neke stvari se moraju tesati, nema druge. U nekim stvarima treba smanjiti očekivanja , a na nekima treba inzistirati bez iznimke.
I još nešto, poremećaj pažnje i koncentracije može biti prisutan i iz drugih razloga ( a ne samo ADD-a i ADHD-a), darovitost ili emocionalni problemi, a tada su metode učenja drugačije. Zato bi bilo korisno znati koji su eventualni problemi kod predškolca i prvoškolca da bi se znalo reagirati na vrijeme, te da dijete ne bi imalo problema i sa samopozdanjem jel uči na drugačiji način. Da ne spomnijem i disleksiju, disgrafiju i sl. probleme, koji često nisu prepoznati na vrijeme.
meda, ja mislim da peterlin nije mislila na "umjetne" stimulacije, možda samo u određenoj mjeri (kao testiranje)
I zdrava djeca imaju problema s početkom školovanja, mislim da ih se treba pripremiti na promjenu, kao na svaku promjenu u životu.
ma ja sam mislila vise na sav taj kaos i kic kao nusprodukt nase civilizacije
Isprintala sam si, hvala!
Pratim sve što pišete jer nam je ovo zadnja vrtička godina.
Mene zanima kako to bude kad u školu krene dijete sa 7,5 godina koje već i sada, sa 5,5 radi sve to za predškolce... Njega ne kači škola za iduću godinu, nego za dvije (za manje od mjesec dana je upao u kasniju godinu), pa se malo pitam kako da pristupim toj stvari.
Emocionalno.
Ifigenija mi smo u identičnoj situaciji i mene najviše zapravo brine to što će moj ostati jedini predškolac od svojeg društva sljedeće godine. Zato ne znam hoće li ga držati taj interes koji sad pokazuje i cijelu sljedeću predškolsku godinu ili je to samo radi društva, pa zato sad koristim situaciju da se informiram - što u vrtiću, što na ovakvim topicima, da što više iskoristim taj njegov interes i želju za učenjem.
Uglavnom, ne radimo ništa posebno po doma - čitanje/pjevanje/recitiranje ne voli, ali jako voli crtati i na to ga potičem kad god dođe da mu je dosadno, predložim mu da ide crtati/pisati. frižider nam je pun raznobojnih slova i brojeva, pa to slaže - sam, ja mu pomažem da mu složim slova u riječ koju želi napisati, pa ih on prepisuje u svoju bilježnicu. I tete u vrtiću mi znaju skrenuti pozornost da je pisao s predškolcima, pa bi mu bilo dobro nabaviti bilježnicu da piše i po doma...i tak...sve na lagano i sve polako i iako su pred njim skoro pune dvije godine već je savladao i brojeve i skoro sva slova na način da ih prepoznaje - ne čita. Tu je dosta veliku ulogu imao i deda koji ga svaki put posjedne i pomalo ga uči po par slova, to najbolje upija ko spužva, uredno raspoznaje čak i Č i Ć, Đ i Dž (u smislu da ih zna pravilno izgovoriti).
Zgodno mi je što više se informirati da kad dođe vrijeme za polazak u školu sama ne budem izgubljena, nego da mu ipak budem vodilja i da u meni ne prepozna nekakav strah, nelagodu i nesnalaženje.
A ja bih ponovila ono što se ionako provlači kroz ovu temu, a to je da je od ove kognitivne pripreme čak i važnija emocionalno-socijalna. Na kraju ispade da je najlakše naučiti čitati i pisati, i da to i nije nešto neobično znati prije škole.
Ali brigu o svojim stvarima, kontrolu raspoloženja i svojih reakcija, snalaženje s vršnjacima i drugim odraslima, podnošenje poraza,... (da ne nabrajam dalje) i nije tako jednostavno naučiti. Nešto slično nam je rekla i psihologica u vrtiću na roditeljskom sastanku početkom ove godine. Ono što definitivno mogu tvrditi da je po tom pitanju velika razlika između djeteta od 5 i 6 godina. Kako će biti sa 7, ne znam, ali nadam se, još malo bolje (jer ovo sad nije još savršeno, ali primjećujem napredak). I baš mi se ta samostalnost u svakodnevnim aktivnostima čini najvažnijom u pripremi za školu.
Prije godinu dana moje je dijete jednako kao i sad znalo čitati i pisati, ali mene je hvatao užas pri pomisli na školu. Sad je situacija bitno drukčija, i s njegove i s moje strane. A čitanje s tim nema veze.
ovo je super rečenoA ja bih ponovila ono što se ionako provlači kroz ovu temu, a to je da je od ove kognitivne pripreme čak i važnija emocionalno-socijalna. Na kraju ispade da je najlakše naučiti čitati i pisati, i da to i nije nešto neobično znati prije škole.
Ali brigu o svojim stvarima, kontrolu raspoloženja i svojih reakcija, snalaženje s vršnjacima i drugim odraslima, podnošenje poraza,... (da ne nabrajam dalje) i nije tako jednostavno naučiti.
potpisujem kao mama prvašića
ja sam se pak referirala na ono oko čeg su se lomila koplja treba li predškolca učiti/forsirati pisati/čitati, ali jako bi me zanimalo i ovo - kakva je emocionalno-socijalna priprema djeteta za školu?
Meni je, recimo, dosta velika stavka naučiti ga da izvršava i zadatke koji mu se čine dosadnima i besmislenima (npr. povlačenje crta). Da drži koncentraciju i onda kad mu nije do toga. U tom smislu, super dobro nam je došao engleski u vrtiću, ne zato da nauči engleski prije škole, nego jer tamo sjede u klupi, prate nekakvu nastavu, imaju zadaće... koje onda treba napraviti kod kuće, na vrijeme, pa i onda ako mu se ne da
Naučio je sam otići u dućan (u zgradi) po sladoled, knjigu, i slične sitnice. To mu jako puno znači. Isto tako, nije mu problem ostati sam doma na kraće vrijeme (maksimalno pola sata), ali to ne isprobavamo često, samo kad je nužno.
Neke druge stvari odvijaju se same od sebe (jednostavno, kao da je preko noći sazrio). Rekoh već da je još prije godinu dana bio totalno rastresen i s glavom u oblacima. Sad je već druga priča. Više ne zaboravlja svoje stvari u vrtiću, sjeti se reći kad ima novu pozivnicu za rođendan u ruksaku, prenosi mi informacije od tete, a ne mogu se sjetiti da smo ga nešto naročito drilali po tom pitanju.
A s druge strane, još uvijek nije u stanju odigrati društvenu igru da ne bi slučajno izgubio. Vrtićka psihologica spominjala je baš društvene igre kao odličnu emocionalnu pripremu za školu (praćenje pravila, poštovanje drugih, podnošenje poraza), ali kod nas to vrlo slabo kotira, tako da se mogu uzdati samo u prirodan razvoj nekih puteva u mozgu
Moj je veći počeo prihvaćati poraz do te mjere da odigramo još koju partiju sve dok on ne dobije
A ne bude to baš uvijek tako pa postupno prihvaća i poraz, neki put lakše, neki put teže.
Da, jako me zanima kako naučiti da izvršava obaveze i kad mu se ne da.
"Meni je to dosadnoooooo" je rečenica koju tako često čujem u onom dosadnoooom tonu. Ali mi se čini da trebam inzistirati da se neke stvari jednostavno trebaju obaviti. Ajde odnesi ovo baki (koja je 2 kata niže)-meni se ne da.
Ajde zatvori vrata - meni se ne da.
Ajde spremi pidžamu na krevet - meni se ne da, to mi je dosadno.
Baš mi je teta iz vrtića prošle godine, prije nego je postao predškolac spomenula kako oni djeci nude aktivnosti koje oni rade AKO ŽELE. Predškolci pak NEKE aktivnosti trebaju napraviti i ne mogu birati, baš zato da se naviknu da su neke stvari obaveza.
Što se tiče društvenih igara, jako prati pravila, ne dao Bog da neko pokuša varijaciju ne temu, sve ispravlja. Nepravda ga jako smeta.
Trenutno igramo na karte (crni petar, briškule), memory (tu je bolji od mene skoro), čovječe, trlju, connect 4...
i ja potpisujem od glave do pete i mislim da je to smisao ovog topica
Jel zna netko kako odigrati društvenu igru s djetetom kad si većinom sama doma s petogodišnjakom i dvogodišnjakinjom koja hiće kocke, figurice, diže ploču kad joj šune - a ne možeš igru ni dogovor skroz prilagoditi njoj jer ako se uneseš u priču s njom, onda petogodišnjak hiće ploču i duri se?
Još neku jednostavnu, gdje samo figurice idu, to je super lako.
Ali i dosadno starijem.
Čim imamo žetone, više boja figurica, ova ih napada.
Ja bih stvarno igrala društvene igre, ali ne znam kako. Mitila sam, davala sve moguće i nemoguće, crtala granice i prijetila i ucjenjivala, ali ništa.
To je očito proces u kojem ona mora dozriti.
A za to vrijeme ovaj stariji nek radi kolače od blata cijeli dan...
Ne znam.
Mene bi to zanimalo.
I onda kad još imaš tog svog starijeg koji pobjesni kad jako gubi, a ne možeš mu objašnjavati, niti mu se posvetiti kad malena pobjesni pak od dosade jer mi pričamo, a nijedna figurica ne ide nikamo - i uz to ne priča se s njom...
Evo, ja sa velikim interesom i znatiželjom pratim topic i zahvaljujem na svakom iskustvu.
Zasad sam shvatila da je važna obaveza, rutina, pravila, i da u tome dijete nauči kontrolirati svoje emocije, lijenost, rasipanje pažnje i sve ono što prije izvršavanju obaveza.
Čekam dalje.
I Peterlin, hvala na preporuci za Prosenjaka. Posudili danas, djeca omađijana. Divna knjiga - Vrijedne ruke.
uključi je. jasno joj objasni što ne smije (micati figure s ploče ili prevrtati ploču) a što smije.Jel zna netko kako odigrati društvenu igru s djetetom kad si većinom sama doma s petogodišnjakom i dvogodišnjakinjom koja hiće kocke, figurice, diže ploču kad joj šune - a ne možeš igru ni dogovor skroz prilagoditi njoj jer ako se uneseš u priču s njom, onda petogodišnjak hiće ploču i duri se?
Još neku jednostavnu, gdje samo figurice idu, to je super lako.
Ali i dosadno starijem.
Čim imamo žetone, više boja figurica, ova ih napada.
Ja bih stvarno igrala društvene igre, ali ne znam kako. Mitila sam, davala sve moguće i nemoguće, crtala granice i prijetila i ucjenjivala, ali ništa.
To je očito proces u kojem ona mora dozriti.
A za to vrijeme ovaj stariji nek radi kolače od blata cijeli dan...
Ne znam.
Mene bi to zanimalo.
I onda kad još imaš tog svog starijeg koji pobjesni kad jako gubi, a ne možeš mu objašnjavati, niti mu se posvetiti kad malena pobjesni pak od dosade jer mi pričamo, a nijedna figurica ne ide nikamo - i uz to ne priča se s njom...
neka umjesto vas baca kocku, ili vam izvlači kartice, ili pomiče svoje figurice po ploči. ako kartate, dajte joj da čuva parove ili sl.
za nekoliko minuta će joj popustiti koncentracija pa će se početi igrati njima pored vas ili započeti drugu igru.
dok je braco bio manji, posjela bih ga u krilo sa cikom u ustima - eh, lakog li rješenja! sad ovo gornje često funkcionira. ako ne ide, prebacimo se na neku drugu aktivnost. dodatni bonus - malac sa 2,5 godine igra društvene igre kao veliki.
Bitna je i kognitivna priprema jednako kao i socijalna. Treba sve "štimati" barem donekle.
ifi, nama curka baca kockicu (ima 1,5g) ili miče moju ili bratovu figuru na mjesto koje joj mi "odbrojimo"
Inače, slažem se s tanjom, nama je to isto problem. Npr. ako se u vježbenici (stalno mu printam neke vježbenice jer je njemu to luda zabava) pojavi više puta isti zadatak, on dobije živčani slom, preskače instant. Ako mu nešto ne ide, isto tako. Instant bijeg.
Zato se i meni sviđa engleski, sjede i moraju raditi što teacherkaže, i to je prihvatio. Nema "ja nebi danas". Sviđa mi se i što tete od ove godine dio infromacija prenose samo njima. Npr. donesite sutra lišće-ako zaboravi-ne osjeća se najbolje. Teta nama ne kaže (nema toga-mama i tata riješavaju sve moje probleme)
Mislim da učenju "discipline" pomaže i sudjelovanje u sportskim aktivnostima.
Važno mi je da ima neke svoje male obiteljske "zadatke".
Moj sinko je đak prvak i moram vam priznati da to što je on znao čitati, pisati, računati i još mnogo toga, njemu ne stvara nikakav problem tipa dosadno mu je u školi, jer bez obzira na sve što zna, ono što se radi u školi je njemu potpuno novo. Preporučam svima koje čitaju i prate ovaj forum da porade s djecom na tome da se dijeca prije škole osamostale. Nekada je odgoj djece bio autoritativan, a u posljednjih se godina to promijenilo. Nekad se slušalo i izvršavalo sve što su roditelji i odrasli općenito rekli, a danas je dijete središnja ličnost u obitelji oko kojeg se puno toga vrti. Roditelji nerijetko misle da moraju djeci u svemu ugađati i obavljati obveze umjesto njih, što nikako nije dobro. Mislim, to iz iskustva razreda u koji ide moje dijete govorim, dijeca su danas, kako bi rekla, pre slobodna, ne poštuju starije, odnosno prema njima se ponašaju ravnopravno i danas ako učiteljica nema sluha za takve stvari dolazi do velikih problema. Djeca se šalju pedagogu na razgovore i ...
pa vidiš da to nije problem. slom živaca dobije samo pred mamom. neće pred učiteljicom, ne boj se.Inače, slažem se s tanjom, nama je to isto problem. Npr. ako se u vježbenici (stalno mu printam neke vježbenice jer je njemu to luda zabava) pojavi više puta isti zadatak, on dobije živčani slom, preskače instant. Ako mu nešto ne ide, isto tako. Instant bijeg.
Zato se i meni sviđa engleski, sjede i moraju raditi što teacher
ifi, moj je isto majsko dijete i dvije godine je u vrtiću rješavao radne listove. i nikom ništa. šta ja znam jel mu bilo dosadno, il ne - ne treba oko toga radit neke drame.
i u principu ja mislim da dijete koje nema nikakvih problema, ne treba ništa specijalno pripremati za školu.
niti emocionalno niti drugačije.
ipak je sve to prilagođeno prosječnom djetetu, zaigranom, zaboravnom, nestrpljivom.
Mi smo s društvenim igrama još na slaganju domina (ako se to uopće svrstava u društvene igre) jer on ne želi igrati po pravilima, nego izmišlja neka svoja i slaže po svom. Dok ne svladamo princip slaganja (voćnih) domina, dotle ni ne razmišljam o npr. Čovječe ne ljuti se ili bilo čemu sličnom što ima još više pravila koja se njemu ne bi svidjela. Isto imamo dvogodišnjaka koji želi "igrati" sam i po svom kao otežavajuću okolnost.
Dobio je i Operaciju i stalno me traži da igramo i super ide dok se treba vaditi "organe" - fina motorika mu je valjda bolja od moje, ali opet držati se pravila igre - uopće ne želi slušati jer ga to uopće ne zanima.
Međutim, iako ko što sam već rekla ne voli niti čitanje (posljednjih par dana čitamo Priče iz davnine jer u petak idu u kazalište gledati tu predstavu, iako uopće to ne smatram literaturom za tu dob, ali čitamo zato jer ide na predstavu) i nikako ne bude miran dok se čita i prstima mi skriva tekst koji čitam i brzo pogubi interes...i iako ne prati pravila društvenih igara, a žnirati žnirance ne zna iz jednostavnog razloga što nema baš niti jedne cipele s njima, uopće ne mislim da bi trebao imati problema kad krene u školu jer se jako brzo preokrene i jako je samostalan - kupa se sam, svlači/oblači, ide na wc, pere zube i više-manje u svim ostalim svakodnevnim radnjama je samostalan, jedino ono na čemu moramo poraditi jer suzbijanje bijesa i prihvatljivo odrađivanje frustracija...ali i za to imamo vremena.
Posljednje uređivanje od Stijena : 17.11.2010. at 12:44
Mi ovako.
Kad uspijemo
Imamo sreću da manji voli slagati puzzle pa tu nekad dobijemo na vremenu.
Inače, manji čuva parove ili baca kocke.
A čovječe smo nekidan odigrali pa je volio "jesti"
Ovih dana povezala sam par stvari vezanih uz govornu komunikaciju moje druge curke. Iznijela bih svoja opažanja pa vas molim mišljenje i/ili kakav savjet. Uzmite u obzir da ona do škole ima još dvije godine.
Često prečuje kad je nešto pitamo ili je uputimo da napravi; kao, zaigrala se, ne prati što ostali u prostoriji pričaju. To se prilično često događa, gotovo kao pravilo.
Drugo, krenula je u 9. mjesecu u glazbeni vrtić. Ideja joj se u početku sviđala, no nakon nekoliko odlazaka počela je govoriti da ne bi više. Što vlastitim opažanjem, što razgovorom s njom, uspjeli smo razumjeti da joj je smetala galama i živahnost djece u grupi. Kao da nije uspijevala čuti ili pratiti što teta voditeljica govori. Od tete nismo dobili neko opažanje ili komentar na to, možda se ni grupa nije stigla pošteno oformiti.
Zatim, kad god u vrtiću imaju nekog gosta, pripovjedača, predstavu, mađioničara, ona ujutro negoduje, ponekad plače, jer ne želi u vrtić. Nije da je nju strah nepoznatih, općenito ne pokazuje nelagodu oko toga. Mislim da je moguće da ne razumije što se govori tamo naprijed i da ju posjeti zato frustriraju i osjeća se loše kad netko dolazi.
Nisam još uspjela razgovarati s tetama u vrtiću (danas sam počela razmišljati iz ove perspektive) a ni one nisu dosad nikad ništa slično spomenule.
Ne vjerujem da ima problema sa sluhom, normalno sudjeluje u razgovoru. Inače dobro čuje tihe okolinske zvukove: kišu, zujanje kućanskih apatrata i takve stvari. Fora sa "hoćeš bombon?" šapatom uvijek dobro prođe.
Čitanje priča voli i dobro prati. Dugo vremena može listati jednu slikovnicu i smišljatu svoju priču, baš ju volim slušati kad je u tome. Crtiće rado gleda i odgleda do kraja. Puzzle slaže koliko treba
Bili smo 3 puta kod logopedice zbog izgovora glasova l i r, jednom prije ljeta i dvaput sad u jesen. Razgovori su bili više dijagnostičkog nego terapijskog tipa jer je curka sama preko ljeta vježbala i svladala te glasove. Kod logopedice je bila prilično nerazgovorljiva, pa vjerujem da logopedica nije ni mogla primijetiti neku nijansu u smislu nerazumijevanja uputa.
Upute tipa odnesi pidžamu na krevet i donesi čašu iz sobe pa je stavi u sudoper prolaze sasvim ok, osim ako je putem ne omete neka zanimljivost, je l'...
Dakle, praćenje uputa ili radnje tamo-negdje-ispred i što ako to šteka?
Imate li ideju kako bih to diskretno provjerila? Mislite li da je možda u nečemu drugome problem?
Možda radim od muhe slona, možda je još mala i tako to... ali s druge strane, ako se nešto može i treba napraviti, pa makar samo kroz igrice i zabavu, bolje je da krenemo na vrijeme.
ovako na prvu loptu rekla bih da možda ima sitne probleme sa senzornom integracijom ako joj smeta buka, ili ako u žamoru ne može razlučiti govornika/upute, možda i s koncentracijom?
proguglaj malo SI
Posljednje uređivanje od čokolada : 17.11.2010. at 13:27
Pa da, ima smisla. Hvala.
osim dijela sa čitanjem kod nas je identična situacija.
Je, baca i moja. I vadi žetone, dok ne pobjesni. Onda baca i tablu i gazi je nogama i penje se na nju i tak.
ajd sad mi je lakše
ma zapravo voli slikovnice, pa on gleda slike dok ja čitam, ali ove ozbiljnije knjige koje imaju malo sličica, to je onak valjda dosadno gledat dok ja čitam u pol noći s čačkalicama koje drže kapke
u svakom slučaju iskoristit ćemo blagdane da nam (bake/dede) donesu neke zanimljivije društvene igre za njegovu dob umjesto onih plastičnih igračaka koje za pol sata završe u smeću.
Sjetila sam se danas kad sam ga vidjela u knjiznici: ima zgodan cd-rom Citajmo zajedno u izdanju Hrv.udruge za disleksiju (www.hud.hr) koji je pun igrica za djecu koja uce slova, ne samo za one s disleksijom vec koriste svima, napr. slusno prepoznaju 1. i zadnje slovo, vjezbaju sintezu i analizu, zamjenu redoslijeda slova u rijecima , prostorne odnose, vjezbice uocavanja i precrtavanja, lijevo-desno, a koristi i opcenito kao vjezbanje paznje. Jako zabavno!
Mi sa nepunih 7 stojimo ovako: zna većinu velikih slova,
čitati kraće riječi s tim slovima, brojeve do 9, crta svašta sa puno detalja, oblikuje jako dobro.
To bi sve bilo ok da ona nije dosta "zaigana", dekoncentrirana, ima vrlo kratku pažnju,
a najviše me brine što brzo gubi interes za ono što joj nejde glatko, oko čega se treba
i malo potruditi. Dakle emocionalno bi rekla da je na razini 4 godine. Inače je dobro socijalizirana.
Ima li tko iskustava sa sličnim problemom? kako da joj pokušam produljiti pažnju i motivirati da bude strpljiva?
moja je znala slova i brojeve. U stvari to je naučila s 3,4 godine i izgubila interes.
Mislila je ona, a i ja u sebi, kako će joj biti dosadno u školi, kao mnogo je napredna, ha, ha, umišljena mama.
A onda se u drugoj nedelji škole pojavilo malo "a" i počeli su problemi, tj. trebalo je početi sa usvajanjem nepoznatog gradiva.
po meni je najvažnije razviti druželjubivost, jer ako je dete zadovoljno svojim društvenim životom, sve će biti lakse.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom