A što se tiče radnog vremena...

Slažem se s nekim tko je napisao da, kao i svaki posao, i ovaj ima svoje dobre i loše strane. Osobno, jedna sam od onih prosvjetara koji uvijek ostaju među zadnjima u školi, bez obzira koliko sati imaju toga dana. A kad se dogodi da zbrišem ranije, uvijek imam nekakvu glupu grižnju savjesti..

Osim toga, valjda sam i sretnica jer imam svoj kabinetić i svoje računalo s pristupom internetu pa doista imam uvjete raditi pripreme u školi. Ali, to funkcionira jednom u tri mjeseca. Zašto? Dok sam u školi, tu sam za sve: za roditelje koji navrate nenajavljeni, za kolege kojima nešto uvijek treba, za učenike iz izvannastavne aktivnosti, za svoj razred kao razrednica, za ravnatelja koji uvijek ima neki poslić za mene i sl. Dakle, iako priznajem da sam sama kriva, ja u školi nemam dovoljno mašte ni koncentracije za izradu priprema koje bi zadovoljile moje kriterije.

Doduše, nakon nekoliko godina iskustva (iako valjda nikad neće prestati ona slavna ''ti si tek počela'' rečenica), pripreme mi oduzimaju dosta manje vremena, ali i danas mi se dogodi da nešto pripremam duboko u noć.

I na kraju... moja mi je obitelj prioritet, a škola je ipak posao. Ovi iz Ministarstva mogu propisati što god žele, nas ionako nitko ne pita. Na kraju, i ja mogu svoj posao odraditi za tih osam sati. Na uštrb svojih učenika, njihove kreativnosti i motivacije i mojeg osobnog zadovoljstva. Ali će barem moja obitelj biti sretna jer ću nakon tih osam sati biti samo njihova.