Drage moje suborke, pusa od vašeg "dobrog duha"!

Puno je cura znalo reći da sam nekako posebna, da sam ih na neki način takla u dušu... ni sama ne shvaćam odkud to. Moj postupak odisao je s toliko pozitive i optimizma kakva se rijetko mogla vidjeti. Ni u jednom trenutku me nisu savladale crne misli. Vjerovala sam u sudbinu, da je sad trenutak, i da ja mogu zatrudnjeti, premda se cijelih pet godina činilo drugačije... vjerovala sam da će mi Blekonjin testić donijeti sreću... i donio je! Dogodila se toliko željena trudnoća.
Na dan svoje prve pozitivne bete plakala sam od sreće, ali i od tuge. Zašto je meni uspjelo iz prve, a mojim dragim suborkama nije ni iz šeste? Poželjela sam da ih sve povućem za sobom, da sve ostanu trudne. Nekim čudom, i ta mi se želja polako počela ostvarivati. Sa svakim njihovim plusićem osjećala sam se presretno... posebno.

A onda, na prvom uzv...
Ja nikada nisam napisala da čekam dvije bebe. Nisam stavila ticker, nisam ni jedan post napisala na temama vezanima za trudnoću... Nisam se usudila.
Dr. je tada dugo gledao u ekran i ponavljao "ne mogu vjerovati..." Obje su se blastice uredno implantirale, vidjele su se dvije lijepe gestacijske vrečice... ali u njima tri žumanjčane. Jedna se blastica odlučila podijeliti na dvije. Gledala sam u šoku i nevjerici... Pošto još nije bilo otkucaja, svašta je bilo moguće...

Danas me dugo držao za ruku, pokušavajući me uvjeriti da sam jako posebna osoba. Sa ekrana su nam žmirkale tri male mrvice... uporne, snažne, velike... Posebne mrvice za posebnu osobu... paket "s neba"... fenomen koji se događa jednom u x začeća...
Bila sam u šoku i potpuno izvan sebe, svjesna rizika troplodne trudnoće. I opet ono pitanje - zašto baš ja? Dr. me uvjeravao da ja to mogu, i da mi to možemo. On je gotovo siguran da ćemo izgurati do termina za trojke, bez obzira na moju sitnu građu, šivanu maternicu i sve ostalo...

A ja... ne mogu vjerovati... umirem od straha i panike, bojim se svake sekunde... i Bog zna dokle će tako biti. Kažu da onaj gore za svakoga ima plan, i da nikome ne da više nego što može podnijeti. Iskreno se nadam da je tako!
Nadam se da ću što prije prihvatiti ovu sitvaciju, i da će mi se vratiti moj stari optimizam, jer svjesna sam da jedino tako mogu izgurati ovo do kraja.

A možda i uspijem... ipak sam ja jedna od milijun... Eto na primjer, već 8 tjedana nosim tri bebe, a nemam ni jedan jedini simptom trudnoće...

Ne mogu vjerovati... zaista ne mogu vjerovati sve što mi se dogodilo.