Mislim da se dijete može naučiti na sve, pa tako i na ruke. Ali ne vidim da je to neki veliki problem ako majci nije problem nositi, na kraju da imaš što pokazat ko sillyme

Moj je više naučen na sisu - ruke mu i nisu neka špica, kad vidi sisu ponaša se ko mali ovisnik, počme vrisku od oduševljenja, grabi, sikče, jauče, cvili, kad je napokon stavi u usta prvo se smije jedno 20 sekunda dok se ne smiri onda krene vuč. I tako svaki svaki put.

Ovo dijete o kojem je Čokolada pisala – užas, valjda prejedeno AD-a ili što li joj več daju, ne razumijem, i sigurna sam da nije trening u pitanju, tako da ta majka može u najmanju ruku biti samo zabrinuta za svoje djete a ne ponosna na sebe

Međutim mislim da je glupo grozit se na ideju treniranja djece, ja treniram Š od kad je napunio 6 mjeseci i super nam ide. Naučio je "Ne", uz puno muke i upornosti, i sad u 80% slučajeva posluša kad mu ozbiljnijim tonom rečem što ne smije. Drugi trening je sjedanje. Od kad se počeo posjedati sam, krenuli smo sa tim da sjednemo na kauč i “pričamo”. Ono što sam želila postići sa tim jest da on u tim trenutcima ne treba nikakve dodatne stimulanse i zabavu (igračke ljude pse itd) osim sjedanja sa mamom/tatom i da nam da svu svoju pažnju i koncentraciju. Kasnije če nam to nadam se koristiti i kad budu važnije stvari u pitanju. Prvi dan smo jedva uspjeli 10 minuta, kenkao je, dizao se, htjeo mi čupat kosu itd itd. Svaki put bi ga vratila da sjedne pored mene i rekla Sjedni Š. Drugi dan još gori od prvog, zamalo sam odustala, neće pa neće, dosadna sam mu…ali sad, jedno 2 mjeseca nakon, mi sjedimo zajedno po pola sata na kauču, smijemo se, on priča tj pljucka i prducka, ja ponekad uzmem knjigu i čitam, on sjedi i gleda svaki moj pokret. Nakon nekih pola sata, uzmem ga pa se još malo ljubimo na kauču, i onda je trening gotov.

Meni je sama logika u glavi rekla da mi je najvažnije učiti dijete ove dvije stvari. “Ne” jer želim da me uvijek posluša kad mu to rečem (naravno svjesna sam da to neče biti uvijek),želim da ima potpuno povjerenje u mene, i da uopče niti ne preispituje to moje ne, jer ako mu je mama rekla Ne, znači da je to za njegovo najbolje, i nema ništa bolje što može u tom trenutku učiniti za sebe, nego poslušati me. Kasnije kad bude imao 13-14 valjda če krenut i prve vlastite odluke, al do tad meni je draže da me sluša i ne preispituje previše moje odluke.
A Sjedni jer bih voljela da se nauči strpljenju i koncentraciji. Neče mu uvijek u životu biti zabavno, a pola će života provest čekajući nešto, lakše je za njega i za mene da ga te stvari ne živciraju nego da se nauči tako reći sam zabaviti i biti miran.

Raspisala sam se, al samo zato jer je spomenut trening djece u ovom nesretnom kontekstu vezanom za dijete iz čokoladinog posta.