U stvari je do prezentacije istine. I do tebe i tvog stava.
Znači "otpast će ti leđa kasnije kad oteža" ili "pronosam je i šapućem pjesmicu i zaspe za par minuta"; "nećeš je moću umiriti drugačije" ili "zagrlimo se, poljubimo, obrišemo suzice i nastavlja sa igrom".
Kod moje djece nije bilo učenja na ruke ni bez ruku, nosani su, maženi, gnjavljeni, škakiljani, hrvali smo se, spavali zajedno, uspavljivali se na rukama, i dan danas se gombamo. OK, leđa su stradala, no nije strašno, ruke su na mjestu i funkcionalne, djeca najnormalnije ostaju sa poznatim osobama i odvajaju se od nas. A najviše volim leći na pod, a onda se oni nakamaraju na mene. Ne znam, ja sam djecu sebi zato i rodila.
Definitivno podržavam tezu da se djecu jedino može odučiti od roditeljske brige i pažnje, a da oni tu pažnju i brigu po rođenju podrazumjevaju.