 |
|||
Baš mi je teško oko srca kad čitam koliko vas je imalo ili ima mučne odnose s roditeljima. Meni su mama i tata sveprisutni likovi u svakodnevnom životu. Vidim ih 100 puta na dan, s tatom čak i usko poslovno surađujem. Nekako ih doživljavam da su oduvijek tu i zauvijek. Ne mogu si zamisliti život bez njih.Samo neka im dragi Bog da zdravlje.
a moja mater nikad nije bila takva vrsta žrtve o kojoj pričate
moja mama nije kuhala i peglala i čuvala djecu, to je baka radila, kasnije i ja
moja mama je bila dama
i danas to želi biti
strahovito je materijalitički orijentirana, za razliku od oca koji bi da se njega pita bio asket
naizgled sve njene frustracije se vrte oko novca i povezanih stvari (krpica, cipela, auta, hoće li na ljetovanje na jahtu - ove godine neće pa je u komi)
kažem naizgled, jer to je sve samo kompenzacija za nešto što njoj nedostaje u životu - a ja ne znam što je to
ako postoji ijedno područje mog života u koje bih pustila stručnjake da se umješaju onda bi to bio moj odnos s majkom i ona sama
al ustvari, obje smo naučile gurat zajedničke nesuglasice pod tepih, tako da funkcioniramo "normalno"
ali opet, ona je toliko utjecala na mene da me strah
kad se pogledam kao jedinku, mogu si nabildat samopuzdanje i nekim mentalnim vježbama doći do neke vrste unutarnjeg zadovoljstva, ali kad se pogledam u relaciji na nju imam osjećaj da sam emcionalni bogalj, osjećam se ko bez kože
betty blue
kad kažem žrtva, ne mislim na kućanske poslove, nego na način , na stav, na to da je sposobna sve okrenuti na to da je ona žrtva u toj priči
nebitno oko ćega govorimo
samo se nadam/želim da će jednog dana moja mala napisati post sličan tvojem na nekom tamo budućem forumuAnemona prvotno napisa
Baš mi je teško oko srca kad čitam koliko vas je imalo ili ima mučne odnose s roditeljima. Meni su mama i tata sveprisutni likovi u svakodnevnom životu. Vidim ih 100 puta na dan, s tatom čak i usko poslovno surađujem. Nekako ih doživljavam da su oduvijek tu i zauvijek. Ne mogu si zamisliti život bez njih.
zato se trudim svaki dan biti bolja osoba, ne skrivati sebe iza nekih tamo "društvenih normi" ili uloga, zato neće ćuti od mene: "ja sam zbog tebe krv pišala (porod) a ti meni tako!", i zato neće njeno mišljenje biti zanemareno ili odbaćeno samo zato jer mi ne paše, niti će ikad od mene ćuti da sam ja njena žrtva ....
Da da... to mi je poznato. :/
Kojiput se zamislim kako izgleda život iz takvih "ja-sam-vaša-žrtva" cipela, ali ih srećom nikad nisam obula, ni ne kanim. Za svoju majku sam sigurna da to nije radila namjerno. Jednostavno dugo nije znala drugačije... S godinama ju je minulo i sad je sve bolje.
Baš to, i ja sam "žrtva" stavila u navodnike. Šta netko ima bit žrtva, a ima svu zdravu, pametnu djecu, normalnu egzistenciju...Žene jesu često preopterećene poslom oko djece i kuće, ali da si zbog toga žrtva..non stop neka žrtva...mislim...
Moja mlađa kćer mi je jednom, nakon što sam rekla mužu da ću baciti veš u smeće jer mi je pun kufer peglanja, a šalila sam se,
sažalno došla i rekla "jadna mama, jadna mama".
Ajme, ugrizla sam se za jezik pa smo imlae razgovor kako ja nisam jadna, da su to neki poslovi koji se moraju obaviti, ali nisu bitni, ne treba se zbog njih žalostiti,bla, bla, ... Ne mogu reći da se ponekad ne osjećam stvarno kao "jadna mama", ali ću paziti da to ne ostane moja slika u očima djece.
kužim, zato sam i napisala "takva vrsta žrtve"
i potpisujem te za
i da se razumijemo, ne mrzim svoju mater, naučila sam i bol potisnuti, ali malogdje imam mogućnost tako otvoreno reći što mislim o svemu tomezato se trudim svaki dan biti bolja osoba, ne skrivati sebe iza nekih tamo "društvenih normi" ili uloga, zato neće ćuti od mene: "ja sam zbog tebe krv pišala (porod) a ti meni tako!", i zato neće njeno mišljenje biti zanemareno ili odbaćeno samo zato jer mi ne paše, niti će ikad od mene ćuti da sam ja njena žrtva ....
i kao što se vidi, zbilja ispada da su neki roditelji griješili a drugi nisu, odnosno da su neki griješili više od drugih
gledam mm i njegov odnos s njima - imaju nesuglasica, ali one su tehničke prirode, tj. ne odnose se na odgoj i djetinstvo
i osnovna potka koja se provlači kroz sve "nesretne" priče je nedostatak izražavanja ljubavi i nježnosti
znam da me roditelji vole i zbilja se mogu osloniti na njih
ali oni ne znaju niti su ikad znali tu svoju ljubav izraziti a ja ne mogu uvijek biti racionalna i znati da me vole, nekad bih to htjela i osjetiti
ne mrzim ja svoju, samo sam se udaljila, na sigurnu udaljenost .... ali mi fali Mama, kužiš
baš je teško kad čitaš ovakve postove... kroz koje se dosta provlači to da im roditelji nisu pokazivali ljubav
mislim, moja mama je griješila u nekim stvarima, griješim i ja...
no, uvijek smo se osjećali voljeno i posebno
a bila je sama s nas troje- tata nam je rano umro
često nam je govorila da nas voli, mazila, dugo uspavljivala, dugo co-sleepali s njom, posebno nas dvoje mlađih
ne sjećam se rezuckanja kolaža ni plastelina, više mi je miris ručka za sutra koji je kuhala u nosu
no, ona je bila tu, uz nas
Naravno da sam pokupila neke obrasce od svojih roditelja...naročito neke rečenice..."Jel ja kineski pričam???"...Nedavno sjedimo za ručkom tu u Zagrebu MM, Sonja i ja...i Sonja sjedne onako dosta odmaknuta od stola i sve joj pada u krilo...a ja ko iz topa ispalim "Pa mogla si kod Tome sjest..." I sad ovo dvoje :? :? :? a ko je Toma??? A ja pucam od smjeha i velim Pa mamin komšija... 8)
Moji su roditelji stvarno super...iako totalno suprotni dobro su se poklapali...Mama je bila ona koja brine, iako nekad i previše, i koja mazi ali i koja kojiput zaviče il odredi kaznu...tata je bio tip za igranje i zafrkanciju...i svi troje smo znali da nas vole...
recimo kad pročitam ponovo svoj post, ispada da roditeljima smatram najvećom greškom nedostatak pohvale. Pa se sjetim da sam otvorila onaj topic "da li je previše hvalimo"
Iz toga možda ispada da mi je najveća opasnost da ispravljajući njihove greške ne odem u drugi ekstrem?
tribaš si odrediti granice, preuzeti odgovornost za svoje postupke
nerealna pohvala je lažna, ili će djete se naći uvrjeđenom ili će misliti da se rugaš ili će povjerovat da je Supermen - pa će pad na zemlju biti ka kod Ikara
da se ispravim...danas mi je izuzetno težak dan
pa sam se maloprije čula s mamom
i rekla je baš prave riječi i stvarno me utješila
pa se nekako činim okrutna sama sebi što maloprije ono sve napisala...
ahh moji začarani krugovi...
bb
I sama bih mogla napisati terapeutski post...
Moji roditelji, hmm, ima toliko toga što ima zamjeram, nadam sa da te iste stvari neću ponoviti na svojoj djeci, iskreno, znam da ću se truditi da ih ne radim. U djetinjstvu su mi roditelji jako nedostajali, imam osjećaj da su stalno radili za neko puko preživljavanje ili su jednostavno bili bitniji jedno drugome nego što su im djeca bila. Batina smo često znale pokupiti, o biranju šibe da i ne govorim. Trauma bih mogla nanizati dosta, tata je explozivne naravi koja lako preraste u vrstu agresije. Što god smo napravile(sestra i ja) pohvale nismo dobile, za loše smo obavezno bile kažnjene. U biti odrasla sam u jednu nesigurnu osobu koja je od svih tražila neku potvrdu da nešto vrijedi. Sada se nekako nosim sa time, iako se tog kofera i tereta koji vučem iz djetinjstva nisam uspjela riješiti.
Danas imamo bolji odnos, ali mi roditelji nisu nešto extra potrebni. Da nisu moji, ne znam da bih s njima previše razgovarala. Pošto imam još jednu mlađu sestru pokušavam im ukazati gdje griješe. Oni su od onih staromodnih roditelja, gdje dijete ide u školu, obavi školske obveze, a ostatak vremena bi trebalo čistiti, spremati, pomagati oko kuće. Nema tu puno razumijevanja za dječje potrebe, igru.
Nemoj se brinuti, mislim da nitko ovdje o mržnji ne govori niti se to tako shvaća, odavno smo odrasli ljudi, samo su se evocirale neke emocije zaostale još iz teen dobi kad nas je to zaista mučilo.da se ispravim...danas mi je izuzetno težak dan
pa sam se maloprije čula s mamom
i rekla je baš prave riječi i stvarno me utješila
pa se nekako činim okrutna sama sebi što maloprije ono sve napisala...
ahh moji začarani krugovi...
Meni je puno toga, ranije mučnog, odavno postalo anegdota koje pričam dok pijuckam s prijateljima, tipa da mi je mama rekla da na maturalnu večer "ni slučajno ne smijem staviti crveni ruž jer imam prevelika usta i to je tako ružno" (izgledala sam, recimo, ko Dolores Lambaša otprilike, takav tip fizionomije) pa sam ja stvarno došla crnka s blijedo rozim ružem na usnama na maturalnu (i crna haljina), dok mi nisu cure u WC rekle šta sam luda :shock: i nek se pristojno našminkam.
Šta da na to kažem, sad se smijem, jedino sam malo živčana više na sebe što ženi nikako ne mogu prijeći preko urođenog manjka inteligencije, zbog kojega mi je kao bebi od mjesec dana davala punomasno kravlje mlijeko, tek pomuženo, jer "ću sigurno od toga biti zdrava i debela".
A ja sam stalno povraćala ko beba, kako to :? , čudila se ona?!
S druge strane, kad je bilo manje hrane, mama i tata su jeli doslovno ostatke da bi djeca dobila više, ona je nosila iste čizmice i suknje godinama da bi nama više kupili, brinuli su se na milijun drugih način i zato imam taj nepokolebljiv osjećaj da im je stalo (bez obzira na glupost), a to mi se čini najbitnije usaditi djeci.
Isto ko i pomikaki moram paziti na doziranje pohvala pa ne koristim baš superlative već više ono "u nečemu si bolja , u nečemu gora, sve je to dobro...".
I ove naučene "poslovice", što kaže YaYa su mi super, njih obilato koristim, tipa "nitko se nije naučen rodio" (kao, ne možeš baš sve odmah znati, treba se truditi), ili kad kasnimo s ručkom "dosad je ruča i ko je koze izgubio!"
što se tiče doziranja pohvala...
moguće da nisam u pravu i da je problem upravo obrnut
to mi je palo jučer na pamet.
Zapravo malu hvali više i neumjerenije mm, koji je ekstra maženo pa i razmaženo dijete, i svojom emotivnošću i komunikativnošću je razbio mnoge moje brane pa je i ja sada hvalim skupa s njim.
Možda je veći problem njegova pohvala a moja nekomunikativnost? Ja recimo teško prevaljujem riječi "volim te" preko usta... To je svakako posljedica slabe komunikacije u obitelji.
E jesam više smotana s ovom temom.
Ti sama sebe možeš ispraviti (mislim, s tim volim te).što se tiče doziranja pohvala...
moguće da nisam u pravu i da je problem upravo obrnut
to mi je palo jučer na pamet.
Zapravo malu hvali više i neumjerenije mm, koji je ekstra maženo pa i razmaženo dijete, i svojom emotivnošću i komunikativnošću je razbio mnoge moje brane pa je i ja sada hvalim skupa s njim.
Možda je veći problem njegova pohvala a moja nekomunikativnost? Ja recimo teško prevaljujem riječi "volim te" preko usta... To je svakako posljedica slabe komunikacije u obitelji.
E jesam više smotana s ovom temom.
Ne sjećam se da sam ikad u svom životu čula od roditelja te riječi niti se u mojoj "matičnoj" obitelji koriste. S druge stane, ja ih koristim obilato, mazimo se i ljubimo i volim te ide svako malo. Zato su moji roditelji bili šokirani kad su moje cure ostale bez problema s njima spavati i to vrlo male (a udaljeni smo 400 km) ili kod sestre na tjedan dana, a one dobre, slušaju, vesele se, ne cendraju i ne traže mamu i tatu.
Oni meni- pa mi smo mislili da su tvoje cure strašno razmažene :shock: , stalno se mazuckaju svama, mislili smo da će biti zahtjevne.
Onda je slijedilo moje predavanje o velikoj razlici između "maženosti" i "razmaženosti" i da pohvale i maženje podižu samopouzdanje, pa se onda može biti neko vrijeme i bez mame, a znati da je ona uvijek tu, dok je razmaženost tjeranje svoje volje iz obijesti (nisam precizna u definiranju, nemam vremena). Nisu me baš shvatili, ali nije me briga, i dalje im je to isti pojam.
Neću pisati terapeutski post da ne izvlačim sve što sam pospremila u donje ladice
Nažalost, trebala sam roditi da stvarno shvatim gdje su, kako i koliko griješili, odnosno što nisu znali.
Samo ću vam reči da skoro sve radim (barem se trudim) obrnuto od njih.
Za početak sam drugačije posložila prioritete.
Ne znam kako bi onda, da sam bila u njihovim cipelama, ali ovo je sada.
Nadam se da ću sutra imati vremena napisati terapeutski post jer mi zaista treba.
Ukratko-tek što sam zaliječila rane od katastrofalnog odnosa ne samo sa majkom nego sa 99% svoje obitelji, i kad sam savila gnijezdo sa mužem i djecom, silom prilika u moj dom ( ne kuću, kuća je od pokojne bake, no tamo sam, uz pokojnu baku, 6 godina stvarala svoj dom) uselile su se moja sestra i moja majka. Nas 4 se nemamo kuda iseliti. Ni pomoću trikova. Ne trebam detaljizirati, samo ću reći da smo muž, djeca i ja cijelu ovu zimu bilo non-stop bolesni. Muž i ja smo se krvnički svađali barem 1x tjedno. Na poslu - problemi. A sve zbog - njih dvije. :/
Strašno.
Jako sam nesretna.
A joj, mamasch
mamasch, ti zaslužuješ i više od jednog terapeutskog posta. Da mi se usele mama i sestra, pa čak i da su anđeli nebeski, ja bih još nekako preživjela, ali budući da bi MM posve poludio, znam sigurno da bi takav dom postao pakao...jako mi te žao.
Mene ova tema muci jos od dana kada sam pvi put saznala da cekam bebu.Moji roditelji su nazalost cjeli zivot bili primjer onog sto ne zelim za svoju djecu.I moji i roditelji moga muza
Da skratim,nemam niti jednu lijepu uspomenu na djetinstvo vezanu za svoje roditelje,od njih sam naucila samo kakav roditelj ne zelim biti.Cak pisem i neku vrstu dnevnika u kojem sama sa sobom diskutiram o ovoj temi i opominjem samu sebe sto ne zelim raditi svojoj djeci.
Najvise me zaboljelo sto su na pocetku obe moje trudnoce tjerali me da danim placem zbog komentara i primjedbi njihovih a sad kao vole svoju unucad
Mozda je ruzno reci ali sretna sam sto zivim 600km daleko od njih i ne vidjam ih bas cesto.Volim ih i zelim im sve najbolje ali daljina je jedini nacin da zastitim sebe jer i danas dan znaju tako da me povrijede da mi treba dugooo da se oporavim.
Ja bih voljela biti barem upola kao moji roditeljiMama jeste oduvijek radila i radila (posao pa plus kuhanje, čišćenje, peglanje, spremanje, zadaće s nas troje itd...) I danas u šest ustaje a u ponoća liježe i apsolutno uvijek je bila i jeste tu za nas (ja ne znam da mogu ikad biti toliko posvećena drugima) Makar se vidjele u 12... u 4 nazove se čujemo i ispričamo se
Uvijek se znalo šta se smije, al uvijek smo dobijali i maženje i izljeve ljubavi, kad treba i ozbiljno razgovarali o problemima ili onome što se tako čini... Roditelji su me uvijek poticali u svemu, poštuju moj izbor ali daju svoje mišljenje i prijedloge... ali kasnije često znaju reći kako sam ipak ja sebi najbolje izabrala... Ma oni su super
cokolada_83, potpisujem te u potpunosti. Čak i onaj dio gdje spominješ da sad kao vole unučad a prije su bili grozni. Prošla sam isto sa svojom prvom trudnoćom koju nisam uspjela održati, dijelom i zbog nevjerojatnog stresa i zloće koju sam doživjela od svojih roditelja od onoga trenutka kada sam im sa 20 godina rekla da sam trudna (sa sadašnjim mužem, tada smo već 2 godine hodali), pa sve do trenutka kada sam doslovno sa jednim gaćama, jednom majicom i osobnom iskaznicom otišla iz roditeljskog doma. Moja sestra je tada bila na moru i kada sam ju nazvala i molila da dođe u Zg da mi bude podrška rekla je "pa došla bih ali znaš da to nije samo tako spremit i zatvorit vikendicu, spakirat se i otići". U međuvremenu, dok se ona spakirala i došla s mora, ja sam se spakirala i otišla svojim putem.
I ja već 6 mjeseci živim s majkom i sestrom u istom stanu. Jest da je velik, 100kvadrata, ali netrpeljivost se ne može sakriti.
Moja mama kao obožava moju djecu, OK čuvala ih je povremeno akd nam je bila frka, pokušavali smo izgraditi neki normalan odnos bake i unučadi, ali bilo je po principu "daš prst, ona bi cijelu ruku". Pa smo non-stop na povuci-potegni.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom