A što se tiče Priče o ljubavi i tmini (
slijedi spoiler), najbolniji mi je taj zaborav u koji je njegova majka pala, odnosno u koji su je oni gurnuli - to što je više nikad nisu spomenuli i što je otac sve njene stvari bacio - to mi i sada lomi srce. Preselili se, otac se preoženio, dobio još djece, a onaj njihov život otprije - kao da nije ni postojao. Nije ni čudo da je čovjek doživio krizu identiteta i da je morao napisati knjigu s osobnom i obiteljskom poviješću koja seže do davnine.
Baš sam se sažalila nad tom njegovom majkom i njenim očajem. Pa zamislite da i vas tako, nakon (nedajbože
) smrti, potpuno zapuste djeca (aj muž još nekako). Kad vas se ne sjećaju, to je kao da niste ni živjeli. Drago mi je da je na kraju napisao ovu knjigu i sačuvao majku od zaborava.
Eto, ispao lancun.
Svimbalo prvotno napisa
A u 10 kupila djecu u bake.
i Tatarska pustinja, eto knjiga za totalno bacanje u depresiju, totalno upropasten zivot. Samo sam Demiana ponovo citala, al u drugom citanju vise nije bilo carolije i nije mi bas bilo jasno prvotno iskustvo.
baš mi je tužan i potresan taj krug šutnje u njegovoj obitelji. ova mu je knjiga bila jedina terapija, čini mi se.
