Držim se dogovora, čitam Črni mati zemlu.
Uzela sam je jučer popodne i skoro cijelu već pročitala. Odlična je, baš takve knjige volim, čitljive i dirljive. Sad bih je čitala da mogu.
Naišla sam na dvije lijepe misli, ali sam toliko brzo čitala da nisam zastala da ih prepišem.
Ono o tome kako je bio puno djece, a malo je bilo djetinjstva u njemu 
i ona o zagledanju u bezdan, a ta me podsjetila na jednu sličnu misao za koju se ne mogu sjetiti odakle je, a glasi otprilike da, ako se dugo zagledaš u bezdan, da se bezdan na kraju zagleda u tebe.
Sad vidim da je to 
Nietzsche.