Eh, a sad malo o onom što čitam...
Dopala mi pod ruku najnovija knjiga Borisa Veličana "Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše". Iako je tematika vrlo interesantna (autor je propješačio put od Zagreba do juga Tunisa, tj. do Sahare), ne mogu u potpunosti probaviti autorov macho-frajerski stil. Jest, mjestimice je duhovit, mjestimice vrlo interesantan, ali kad prva dva poglavlja posveti detaljnom opisu svojih žuljeva i to zato što je na put krenuo u ganc novim nerazgaženim tenisicama, ili kad frajerski opisuje kako je cijeli Velebit prešao samo s malom priručnom auto-kartom, ne mogu to shvatiti drukčije nego kao neozbiljnost, i to na pubertetskoj razini.

Cijelo vrijeme čitanja nužno mi se nameće usporedba s autorom koji poduzima slične putničke pothvate, s Jasenom Bokom. Njegova knjiga "Na Putu svile" jedna mi je od najboljih putopisnih knjiga koje sam pročitala u zadnjih par godina. Iako i on ima svojih stilskih specifičnosti, piše puno zrelije, smislenije i suvislije (i s puno manje prostota!).
Ali, za opuštenu razbibrigu, nije ni ovo loše... iako, ne vjerujem da ću se primiti ijedne druge Veličanove knjige, u ovoj mi ga je bilo sasvim dovoljno