Pokušat ću obrazložiti svoj stav o Jergoviću, iako nisam naročito vična pisanju o književnim temama (struka mi je skroz drugačija i zahtijeva drugi stil, što'š )
Kako rekoh, iskompleksiranost u Jergovićevim djelima nisam oduvijek uočavala, nego tek kasnije. Valjda je to vještina koja se stječe i životnim iskustvom pa sam, recimo, s 25 godina bila fascinirana njegovim pisanjem, a 10-ak godina kasnije sam, blago rečeno, prilično razočarana, do te mjere da sam počela zaobilaziti njegova djela u knjižnici (nekad sam ih redovito čitala).
Vrhunac mi je, ipak, bio već spomenuti roman "Otac", u kojem Jergović svojim početkom aludira na Camusovog "Stranca" ("Umro mi je otac" - "Danas je mama umrla"), da bi krenuo u upravo neugodnu analizu i trančiranje svojeg odnosa s ocem koji, suprotno očekivanom, nije bio nepostojeći ili katastrofalan, nego naprosto - nedovršen. Jer nije odrastao s ocem pod istim krovom. Što ne znači da nisu bili u kontaktu, i to relativno čestom.
Jako sam dobro svjesna što za dječaka i mladića znači odrastati bez oca (primjer iz najuže okoline), i baš zato mislim da ga Jergović u svom djelu debelo pretjeruje. Zapravo, liječi komplekse. I opet, čitatelj bi očekivao da svoj osobni primjer pokuša uzdignuti u nešto općenito, u neke univerzalne vrijednosti odnosa oca i sina (što bi itekako podiglo kvalitetu djela i bar donekle opravdalo svu tu detaljnu samoanalizu). Ali ne! priču o svom ocu autor koristi kao polaznu točku za seciranje prošlosti Bosne, Jugoslavije i Balkana, svih naroda i narodnosti. E, za mene je to čisti provincijalizam, ako nije, onda ne znam što provincijalizam jest.
Dakle, od zanimljive polazne priče, autor je izgradio roman koji me na kraju poprilično razočarao, najviše svojim skretanjem u politiku. Nema tu univerzalnih vrijednosti kakve nalazim kod stvarno velikih pisaca. Ne kažem da je knjiga loša, ali... nije to ono pravo. Bar ne za mene.
Ali, kako sam zapisala svojedobno u svojim bilješkama - u ovom romanu bar mu glavni lik nije auto