Malo iz znatiželje, malo iz mazohizma, počela sam čitati "Uzvišeno zvanje" Mate Lovraka
Matu Lovraka nisam rado čitala ni kao dijete, njegov stil mi je išao na živce, ali me na neki način zabavljao. Ni ova knjiga nije iznimka. Mislila sam da ću ga pustiti nakon prvih 10-ak stranica, ali guram i dalje, ima nešto privlačno u tom njegovom prikazu učiteljskog života. Sam naslov bi se zaista mogao shvatiti kao teška patetika (kao što je netko već rekao na jednom drugom topicu), ali sadržajno, čini mi se da dosta toga ostaje aktualno i dan-danas, nakon tolikih godina i promjena (od državnog uređenja nadalje).
Ostaje mi još samo da otkrijem misli li on zbilja da je biti učiteljem "uzvišeno zvanje", ili je to ipak ironija. Znajući Lovrakov stil otprije, rekla bih da je ovo prvo posrijedi. Recimo još to da bih nakon Lovrakovog prikaza rado pročitala i prikaz nekog drugog, suvremenijeg pisca-nastavnika, s više smisla za ironiju i humor. Npr. Ferića