Ne mogu zaboraviti kako sam zaboravila Djecu ponoći.
I Kunderinu Šalu (ali nijednu drugu).
Slobodu sam tek nedavno pročitala, za nekoliko mjeseci ću znati je li VOŽ.

I meni su i Zaposjedanje i Majstor i Margarita bili veliki užitak u čitanju.

A što se tiče Priče o ljubavi i tmini (slijedi spoiler), najbolniji mi je taj zaborav u koji je njegova majka pala, odnosno u koji su je oni gurnuli - to što je više nikad nisu spomenuli i što je otac sve njene stvari bacio - to mi i sada lomi srce. Preselili se, otac se preoženio, dobio još djece, a onaj njihov život otprije - kao da nije ni postojao. Nije ni čudo da je čovjek doživio krizu identiteta i da je morao napisati knjigu s osobnom i obiteljskom poviješću koja seže do davnine.
Baš sam se sažalila nad tom njegovom majkom i njenim očajem. Pa zamislite da i vas tako, nakon (nedajbože ) smrti, potpuno zapuste djeca (aj muž još nekako). Kad vas se ne sjećaju, to je kao da niste ni živjeli. Drago mi je da je na kraju napisao ovu knjigu i sačuvao majku od zaborava.

Eto, ispao lancun.