Kad sam čitala o akciji poticanja čitanja u Seattleu gdje su svi stanovnici grada u isto vrijeme trebali pročitati knjigu Ubiti pricu rugalicu, poželjela sam tu knjigu pročitati. Onda je ispalo da akcija stvarno postoji, ali da se u Seattleu čitalo nešto drugo, ali ja sam se već bila nakanila na Harper Lee.
I sad je došla na red.
Uživala sam u prvom dijelu knjige - doživljaji djetinjstva, a drugi dio knjige - koji opisuje sudski proces mi nije bio tako dojmljiv (ti se Amerikanci nikako dovoljno nadiviti svom pravosuđu )
Čitajući kritike koji roman opisuju kao dragulj, perfect novel, ne mogu se baš složiti. Meni fali još toga.
Doduše, meni u zadnje vrijeme u svakom romanu nešto fali i čini mi se da je to posljedica čitanja Priče o ljubavi i tmine. Nakon njega, u svakom mi romanu fali mirisa, boja, okusa, introspekcije

Čitala sam ljetos Lolitu u Teheranu i nekoliko me elemenata u tom romanu podsjeća na Ozov, ali - opet - fali mi.
Njen opis ratnih dana - sažetiji od Ozovog.
Njen Teheran - oskudniji od njegovog Jeruzalema.
Njen unutarnji svijet - tajnovitiji od njegovog.

Vjerojatno sam nepravedna, ali, brate mili, ovo je subjektivno

Skoro za svaki roman pomislim: alo, autorice, samo si zagrebala po površini

Još je najprije da sam ja izgubila kapacitet za oduševljavanje.