Nakon što sam pročitala dvije ozbiljne knjige i zabavila se, zaključila sam da sam spremna za Brodeckov izvještaj.

Nisam požalila.
Atmosfera je sjajna, životna (cijelo jutro guglam slike alzaških sela). Dojam je mučan, toliko da čovjek izgubi vjeru u čovječanstvo.
Stil ima uporište u liku pripovjedača, opravdan je, ali meni je ispočetka bio malo zamoran. Na početku drugog poglavlja svaka rečenica ima usporedbu, a ova mi se zabila u svijest:
A zima je kod nas duga kao stoljeća nabodena na veliki mač, kad golema udolina zagušena šumama ocrtava neka neobična zatvorska vrata.
Na par kratkih trenutaka pripovjedačevo obraćanje podsjetilo me na Derviš i smrt, jedino što su u Dervišu događaji izneseni kronološki, a ovdje je sve puno digresija i skakanja iz sadašnjosti na različite točke u prošlosti. A na Selimovića me je podsjetilo i ono otkrivanje mreže zla oko sebe (koje je svugdje).
Ispočetka me je malo frustriralo to bježanje od iznošenja glavnih događaja, ali na kraju sam uvidjela da je izvrsno, da je baš pogođena struktura.

Ovako opisanu, knjigu vjerojatno nitko ne bi uzeo pa moram dodati da je to fascinantno štivo, i ne ispušta se lako iz ruku.
Više se obraća intelektu, nego emocijama.

Potakla me ne razmišljanje.