U pauzi od ratnih pročitala sam jučer Posljednji javni zapis Thomasa F. - Kjella Askildsena.
Dvanaestak novela na nekih stotinjak stranica, ovog norveškog prozaika, govore o istom - usamljenosti, otuđenosti i zaboravljenosti pojedinaca od drugih, od obitelji. Najprije me u prvoj noveli živcirala oskudnost rečenica (pravi minimalizam) iako je jako čitak, ali mi se poslije stil s razlogom svidio. S tako malo riječi toliko toga je rečeno. Da poželiš da se nikada nitko tako ne osjeća. Pogotovo da se osjećam tako na kraju svog života.
Nije jedna od najboljih ovogodišnje pročitanih, ali mi je drago da sam je pročitala.

Idem sada čitati Malo drvo Forresta Cartera. O odrastanju malog Indijanca. A onda ću ove naše ratne Indijance dovršiti.

Nemam svoju top listu jer ne pišem što čitam, ali ću morati početi. Možda mi je Ljudmila Petruševska bila ugodno otkriće.