Na 65. stranici sam prijavila da sam počela, a sad da prijavim i da sam završila Skroviti vrt. Ta-da!

Već sam rekla da nije do knjige, nego do mene, pospana sam i jako sam je sporo čitala, a nije ni nezahtjevno štivo.

Sviđa mi se ljubav s kojom je Paljetak pristupio slikanju lika Cvijete (volim kad pisci vole svoje likove) i sviđa mi se dočaravanje atmosfere renesansnog Dubrovnika, kojeg inače obožavam. Vrlo je uvjerljivo osmišljeno, većinu vremena sam zaboravljala da ne čitam stvarni dnevnik Cvijete Zuzorić.

Čitanje mi je otežavalo filozofsko promišljanje kojeg je mnogo i koje je važnije od pripovijedanja događaja. Ne ide uvijek glatko, nego sam morala zastajati da promislim o pročitanim rečenicama.


I tak, neka našeg Paljetka i naše Cvijete!