Forka prvotno napisa
Nakon gotovo dvomjesečnog samomučenja uspjela sam do kraja iščitati Knjigu sjećanja, Petera Nadasa.
Koliko god je ova knjiga slavljena kao remek-djelo i proglašavana veličanstvenom, literarno iznimnom, a Nadas prozivan novim Musilom, Mannom, Proustom, nekako ne mogu podijeliti to sveopće oduševljenje. S tom golemom knjižurinom od više od 700 gusto tiskanih stranica dugo sam se borila tvrdoglavom upornošću, tražeći to nešto iznimno u njoj.
No, ne da mi nije "sjela", nego ju nikako nisam uspjela "probaviti".
Težak stil pisanja, komplicirani, meni osobno vrlo naporni i isforsirani, odnosi likova, neverending rečenice (čitam puno za vrijeme vožnje do posla i natrag, pa primjerice započnem rečenicu kad krenem od kuće, a završim ju kad dođem do posla...), da ne spominjem tvrdi uvez i težinu knjige koja me i u doslovnom i u prenesenom smislu umorila, sve to me posve iscrpilo...
Možda je nisam čitala u pravo vrijeme (imala sam u isto vrijeme dosta drugih važnih stvari koje su mi se motale po glavi), možda knjiga nije moj "stil", a možda sam, pak, jednostavno ostarila pa mi je teško slijediti misao u tako dugim rečenicama, tek, unatoč sjajnim kritikama i vrlo pozitivnim prikazima,ne bih ju preporučila za čitanje najboljoj prijateljici...
Baš me zanimaju vaši dojmovi, ukoliko je netko čitao... tanja_b možda?