Široko sargaško more je ono što bi Amerikanci nazvali prequel romanu Jane Eyre, ali funkcionira kao samostalna cjelina i može ga čitati i tko nije čitao Jane Eyre. Mogu razumjeti motivaciju književnice da napiše priču zaključane luđakinje s tavana jer i ja sama ponekad poželim znati priču druge strane. Zapravo mi nakon ove knjige nije jasno kako sam se uopće mogla ne pitati o sudbini prve žene.
Za razliku od Jane Eyre, koja je knjiga u raskoraku između romantizma i realizma, ovo je knjiga 20. stoljeća i nema zauzimanja strana, ne traži se krivac za grozan nesporazum između Rochestera i Antoinette, kako joj je pravo ime, dok je on ne preimenuje u Berthu. Ok, ovo s mijenjanjem imena je grozno, ali to opet onda dalje govori o odnosima moći u braku onog doba.
Nešto u ovoj njihovoj nesposobnosti da nadvladaju sve prepreke među njima koje su im nametnuli duh vremena i okolnosti, podsjetilo me na Ewanovu Na plaži Chesil.
Inače je ova knjiga sva u atmosferi i opisu kako se proživljavanja likova prepliću s prirodom, sve je puno tropskih mirisa, jarkih boja, neobičnih zvukova. Uglavnom se sve događa u likovima, malo toga u stvarnosti.
Meni je bila laka za čitanje, brzo je išlo.
 |
|||
aleksandra70vanja prvotno napisa
