Procitala sam cetvrti nastavak Potrage za izgubljenim vremenom. U Prousta sam se zaljubila jos kad nam je Combray bio lektira u cetvrtom srednje. Sjecam se da sam se vracala ranojutarnjim trajektom u kasnoljetnom danu sa nekog otoka, i da sam lezala na palubi i citala Prousta. I bio mi je caroban. Od tada nastojim procitati sve nastavke... krenem... i uglavnom stignem do cetvrtog... pa ga zaboravim na par godina pa onda ispocetka. Combray mi je i dalje najbolji. A to hoce li ili nece njega mama doci poljubiti me uzbudjuje vise od ne znam kojih uzbudljivih dogadjaja iz drugih knjiga. A i onaj opis bijelih glogova. Super mi je taj njegov lik i nacin na koji opisuje cijeli svijet u njemu, sve te misli i ponasanja, i unutarnje motivacije. Bas mi se svidja.

Sad pak citam nesto sasvim drugacije, "Wild Feminine" od Tami Kent, nekakav New Age self help I "Obris sjene" od Josepha Conrada. S obje sam tek krenula.