Evo mene, nedosljedne samoj sebi

Pričitala Jonathana Franzena: Čistoća (Purity).

Već sam spominjala da mi planetarno obožavani Franzen nije baš nešto, odnosno da mi spada u taj "koš" novije američke literature koja mi nije naročito sjela. Kao što se ne oduševljavam previše ni američkim filmovima, serijama i, općenito, proizvodima toga, izrazito konzumerističkog, sustava.
Međutim, kad sam u knjižnici ugledala Čistoću, ruka mi je sama poletila...
Mislim, odvojiti vremena za nešto sam što a priori već dobrim dijelom odbacila kao, a to nešto pritom ima ni manje ni više nego 600 stranica, potez je ili očajnika, ili budale, ili pak velike kurijožice. Svrstajte me u kategoriju koju vam drago, na kraju svega, moram priznati da mi se ova Čistoća i svidjela.
Barem u dijelu koji se odnosi na vješto zapletenu fabulu, koja te do kraja drži, okej, ne baš u neizvijesnosti, jer kraj se naslućuje puno prije kraja, ali ono, u nekoj vrsti napetosti...
Radnja je složena vrlo zanimljivo, spretno skačući iz sadašnjosti u prošlost i obratno, likovi su zanimljivi, premda Franzen ima sklonost upadati u zamku klišeiziranosti koju si je sam stvorio, al' to mu ovdje opraštam.
Ipak, mislim da ono što je dalo posebni štih ovom romanu jest činjenica da se dio radnje događa u Berlinu, prije pada zida, i istočnoj Njemačkoj, pa tako ispada da je baš taj europski dio ono što je dalo konačni pečat i definiralo moje mišljenje o knjizi.
Sve u svemu, zadovoljna sam knjigom, iako nije jedna od onih koje kad pročitaš poželiš zauvijek imati na svojoj polici.
E, da, taj kraj, vrlo predvidljiv, onak malo slinavo_tipično_američki, mi je zapravo najlošiji dio knjige.