Lada Vukić, Specijalna potreba

Zajedno s "Knjigom žalbe" Ivice Ivaniševića, dobitnik ovogodišnji nagrade VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, a kako su ga u medijima jako hvalili, bila sam znatiželjna kakva je knjiga.
Lako se čita (pročitala sam je doslovno u dva dana), a dojam je... hm, dvojak.
Kao prvo, autorici svaka čast na izboru tematike i glavnog lika, i mislim da je majstorski ocrtala lik dječaka zatvorenog u svoj svijet, koji samo želi biti običan kao i drugi. Pa i njegova majka je prilično uvjerljiv lik, kao i prikaz njihovih životnih prilika (podstanarstvo, polu-ilegalan posao, borba sa školskim sustavom, nastavi niz...)
Ali imam isto tako jak dojam da je, u želji da što uvjerljivije prikaže sve probleme s kojima se moraju nositi djeca s pp i njihovi roditelji, previše karikirala sve ostale likove (znatiželjnu susjedu, učiteljicu, vjeroučiteljicu, socijalnu radnicu, majčinu sestru, itd.). Tako da se dijelovi romana, u kojima se pojavljuju ti ostali likovi (koji nisu dječak Emil ili njegova mama) doimaju previše umjetno, a naročito su mi slabi dijalozi. Za razliku od Emilovih unutarnjih monologa koji su najbolji dio romana.
Knjiga je svakako vrijedna čitanja, osobito sam pod dojmom kako je autorica rasplela situaciju (nema patetike ni sladunjavosti, koju bismo mogli očekivati). Cijeli roman ostavlja pomalo gorak okus nakon čitanja, i ako mu je svrha osvješćivanje čitateljstva, onda bi takvih knjiga trebalo biti i više. Ali s one sasvim književne strane, tu mi nešto fali.