Čitam roman Alice Munro, "Život djevojaka i žena". Knjiga je najavljivana kao jedini njezin roman, ali zapravo nema strukturu romana i zato mi nekako sporo ide. Ona divno pripovijeda, ima prekrasan stil, vrhunska zapažanja, sve je to sjajno, ali nema dinamike potrebne u romanu, zapravo, ovaj roman nema nikakve dinamike. Osjeća se da je ona prvenstveno majstor pripovijetke. I dok sam njezine priče gutala, roman mi baš nekako sporo ide, iako ne mogu reći ništa loše o njemu.

Zato sam paralelno uzela po tko zna koji put Vatikanske podrume Andre Gidea (dobila knjigu na poklon, pa ajde). Nju sam progutala u 3 dana. Gide mi je primjer pisca kojeg se uvijek isplati ponovo čitati, jer koliko god mislim da sam ga shvatila, pri svakom čitanju otkrijem nešto novo što prošli put nisam zapazila.