Zašto je to tako???

[rena7]

Pokušat ću biti kratka i jasna, iako mi pisanje baš i nije jača strana .
V će uskoro 2 godine. Rekla bih, ustvari mislim da je ok dječak. Nešto je življi, sve ga zanima, ide, hoda, trči trči trčiiiii. Govori sve, sa njim se može lijepo komunicirati, može mu se gotovo sve objasniti. Bez većih problema provodimo dan u igri. No nešto me zabrinjava, pa bih htjela čuti vaša mišljenja. U zadnje vrijeme događa nam se sljedeće. Kod kuće je sve ok, sve mu se da dokazati i može objasniti. No, u zadnje vrijeme imali smo nekoliko ispada u gradu. Najjasnije rečeno- pretvori se u drugo dijete. Ne doživljava ni 2 % ni mene, ni mm. Kao da uopće ne čuje!!!! Nije to učestalo i prestrašno, no ja se brinem zašto je to tako. Brinem se da negdje griješimo u odgoju, a da toga nismo svjesni. Zašto je kod kuće sve ok, super i sve 5, a vani se povremno "pogubi". Pomislila sam da je sretan (jer npr. obožava avione i odveli smo ga na Pleso), a on hmmmmmmmmm. Da napomenem, često smo van kuće, putujemo i on ide sa nama. Tako da nije u pitanju ono- dijete je stalno doma, pa kada mu se dogodi da ide van raspameti se od sreće. MM je nešto stroži prema njemu, ja sam ajde recimo popustljiva. Ne mislim da ga doma ugnjetavamo, jer ima svoju slobodu, igračaka, ogromno dvorište, kompletan dječji park, igramo se, pričamo, čitamo slikovnice. Oduvijek je bio dijete kojem je bilo dovoljno jednom reći i objasniti da se prst ne gura u utičnicu i da se npr. tegla sa cvijećem ne ruši i nikada to nije napravio. Dakle, nismo imali konfliktne situacije i danonoćno ponavljanje jednog te istog. Nikada ni jedne sekunde nije bio u kazni, nikada ni minute nije plakao, a da nije dobio utjehu. Nikada se nije bacao i imao tantrume. Htjedoh reći da je lako odgojivo dijete, poslušan je, da nam je dan sa njim užitak. No, što se je počelo događati vani???? Često čujem da djeca vani rade ono što ne smiju kod kuće. Pa jel to doista tako? Da li mi doista negdje griješimo? Nemam pojma, a htjela bi biti prosvijetljena ako je to tako. Baš se brinem. O Bože, pa iz našeg dvorišta nikada nije pokušao istrčati na cestu, no iz susjedovog bi vrlo rado. I kada mi govorimo ne, ne trči prema cest,i on kao da ne čuje. Eto, samo jedan primjer. Pa zašto, u čemu je problem, da li je to faza, ispitivanje naših granica, da li mi griješimo ili ili ili ne znam..... a htjela bi znati.

[Ifigenija]

Malo je to dijete, pa malo se pogubi kad je vani - možda amabaš nitko ne radi krivo, nego dijete tako reagira na to mnoštvo poticaja, možda je malo povučeniji, pa ga to uzruja, sav taj mooving. Ili je možda presretan, pa ga to ponese.
Možda ste doma više posvećeni njemu, pa je zadovoljan, a vani je puno toga što ga zanima, što mu se sviđa, ili ga plaši, a vi možda niste u situaciji da budete licem u lice s djetetom, ili možda pustiš mozak na pašu dok si vani (ja da, i moji znaju pogubit se zbog toga).
Možda i vaše očekivanje od njegove reakcije na Pleso može biti okidač - mi odrasli često vodimo tako djecu i onda padamo u afan od sreće, pa ih uzrujamo - znaš ono - vidiiii, gleee - a njemu možda to uopće nije fora, a vi ga drukate (nagađam, ja sam tako radila, pa po sebi mjerim)... ako je to - samo smanji događaj, i pusti ga. Njima treba dulje da uopće skuže gdje je, što se ima za vidjet, a i onda puno puta vide nešto deseto, a ne ono na što smo ih doveli. Ali to je njihovo pravo, i ja zato mislim da ne treba tako malu djecu previše izlagat kojekakvim čudima - njima je žaba u dvorištu kao nama svjetsko čudo. Polako. Ako nekamo i idu - nemoj stavljat očekivanja da će uživati ili nešto.
Uglavnom, probaj svakakve pristupe, da više pričaš, da manje pričaš kad ste vani, da mu daš više vremena da nešto gleda, ili manje... i već ćeš ti njega prokužiti. A i da ne prokužiš - nema veze. Prerast će, i naučit će ti reći što je
Uživaj u dječaku!

[rena7]

Hvala ti Ifi, utješila si me.

[maria71]

Jel znaš onaj crtić u kojem se pojavljuje tasmanijsko čudovište ?

Takav je bio Marko između 2 i 3 godine, na kraju sam odustala od grada pješice i hodala samo oko zgrade .

On je doslovno skakao na glavu , na trau , na beton .... mah svuda vrištao je takvim frekvencijama da je uzbunjivao jata ptica u preletu


.....

kad je pokopčao da ne idemo nikud zato jer je takav , primirio se dovoljno da bez većih ispada odemo do grada ,

[rena7]

E moja Maria nasmijala si me kao i uvijek. Još nismo u fazi da ne smijemo maknuti dalje od kuće, no iz straha da se to ne dogodi, napisala sam uvodni post. Danas smo bili na krstitkama i bio je super. Eto, takav dan. Da, povremeno se je u crkvi čulo- pusti ga malooooooo (to on mene moli da ga pustim da sam obiđe cijelu crkvu uzduž i poprijeko), ali sve u svemu bilo je dobro. Šta mu povremeno dođe, stvarno ne znam. Ja bi rekla da je sve ok, ustvari želim u to vjerovati, da on samostalno želi upoznavati svijet, a ja ga malo u tome sputavam, pa eto, dječak negoduje. Sputavam ga iz straha da npr. ne izleti na cestu, da ne padne sa balkona.... i zato se osjećam bljak. I dalje mi je upitnik nad glavom- zašto doma, u našem dvorištu je jedno dijete, a vani drugo???? Zašto? Ifi mi je dala odgovor, onako kako sam ustvari i ja mislila, no trebala mi je potvrda da je to doista tako. Bojim se da ne fulam, ne želim ga sputavati, ne želim ga gušiti. Bila sam uplašena i u strahu da ga možda doma previše ograničavam, pa kada izađemo van da pošizi. No nije to to- mi smo uvijek isti, a on- kako mu se sviđa. Vidjet ću razvoj situacije. Od danas u grad idemo bez kolica. Možda mu dosadi sjedanje u kolicima, pa kada ga iz njih pustim on se poprilično raspojasa. Jesu li vašu djecu nervirala kolica?

[Gioia]

Rena, nadam se da je to nekakva prolazna faza i želim ti puno snage, strpljenja i živaca.
Ja sam navratila vidjevši naslov teme - Zašto je to tako?
Ponekad mislim da bismo trebali razgovarati s nekim psihologom. Ne bih željela ne reagirati na vrijeme, a opet ako nije ništa, ne bih željela dijete bezrazložno vodit po psiholozima...
Katarina će za 20 dana navršiti 3 godine. Od najbebastijih dana nije voljela kada bi nam netko došao u posjet, a ako bismo mi negdje otišli u posjet, još gore. Ne bi prestajala plakati, morala sam je iznašati iz sobe u kojoj su ljudi da se malo smiri. Djecu ne doživljava. Znate ono kako ima djece koje veselo dotrče do druge djece pa ih diraju? Moja mrzi kad joj netko dotrči, samo spusti glavu, namršti se i čeka da odu. Ona sama nikada ne bi prišla nekom djetetu.
Jako je verbalna, rečenice je počela slagati s 18 mjeseci. Osjećajna je, sve razumije i postavlja puno pitanja. Osjeća se ugodno u uskom krugu najuže obitelji. Izvan tog uskog kruga uopće ne pokazuje svoje pravo lice: namrštena je, drsko odgovara, ljutito. Kažu joj "lijepa si", ona odgovara "nisam nego južna!". "Kako se zoveš?" "Neću ti jeći!" Kod doktorice: "Ajde reci AAAAA." "Neću jeći A!", odgovara ali otvara usta. Bitno joj je kontrirati SVEMU.
Nedavno sam plesala ringe ringe raja s prijateljičinom djevojčicom, i zvale smo Katarinu da nam se pridruži. Ona nas je cijelo vrijeme gledala ispod oka, zanimala ju je igra, ali taj njen tvrdi karakter nije joj dao da se priključi. "Neću", odgovorila je namršteno, "ja se igjam nešto djugo."
zbog svega ovoga nismo je ni pokušavali prijaviti u vrtić. Čuvaju je svekiji.
Gledam djecu kako veselo odlaze u vrtić. Ona ne bi prestala urlati dok ne bismo došli po nju, 100%. Ne bi surađivala, drsko bi odgovarala tetama, osjećam se grozno zbog toga. I pitam se naravno jesmo li negdje pogriješili, ili je to njen karakter koji je ispoljavala od prvih dana...

Ako ima netko neku misao, podijelite je slobodno...

[moia]

imam ja misao
nisam pedagog, i nešto baš verzirana za djecu profesionalno, ali meni se ta tvoja curka baš sviđa mislim da uopće niste nigdje pogriješili nego je jednostavno takav karakter, zna malecka što hoće, zna što neće i točka. vjerujem da vam nije lako sada sa njom, ali nekako imam osjećaj da kada odraste bit će zmajica i to mi se sviđa. i usput mislim da je mala natural vođa, a takvi su uvijek po prirodi malo i vukovi samotnjaci dok ne dođu u priliku da se pokažu što doista znaju i kuda će se ići.

[rena7]

Simpatična ti je Katarina . Vezano za moje dijete, nešto sam pametnija u odnosu na jučer, stvari su mi nešto jasnije. Kao prvo- veeeeeeliki je emotivac i dobar dio nestašluka se događa jer skakajući(da ne kažem divljajući) iskazuje svoju sreću i zadovoljstvo. Npr. danas nam je došla baka, nije ju vidio tjedan dana. Skakanju nije bilo kraja! Dobro, ok, takav je tip. Ja i želim da izražava svoje emocije, ne želim da ih potiskuje. Znam zašto skače i sve 5. Drugo- u šetnje idemo bez kolica. Preporodili smo se oboje. Surađuje, daje ruku, hoda polako... uživamo. Eto, moja greška, kao da sam pretpostavljala- sputavala sam dijete vezajući ga u kolica. Kada bi ga pustila iz kolica nastao bi problem. Sada, problema nema. Zadovoljna sam i sretna gledajući kako zajedno rastemo.

[Gioia]

Divno, baš mi je drago! ))

A Moia, priznajem da sam se nasmiješila čitajući tvoj odgovor. Baš da vidimo u kojem će to smjeru ići