Ja sam vodila trudnoću kod ginekologice koja me zvaki put pregledavala vaginalno i ultrazvučno. Posljednji put sam bila kod nje u 31. tjednu trudnoće kada sam tijekom vaginalnog pregleda vrisnula od boli na što se ona začudila, rekavši da je beba nisko, ali da je sve ok. Okrenuta je na zadak, ali kako preostaje puno vremena do poroda, do tad će se valjda okrenuti normalno i, eto, nema potreba da me taj put pregledava ultrazvukom jer nećemo bespotrebno uznemiravati bebu. Ja sam s mužem otišla na kavu, a potom smo krenuli doma (trebalo se voziti nekih sat vremena jer gineklogica živi u drugom gradiću). Već me tijekom vožnje počeo boljeti rbuh, akad sam došla doma, bivalo je sve gore. Znojila sam se, noge su mi nekontrolirano drhtale, bivalo mi je sve gore. Onda sam shvatila da se užasna bol počinje javljati u određenim pravilnim vremenskim razmacima. Niwam odmah pomišljal na trudove jer mi je to bila prva trudnoća. Znal sam da je prerano i sama pomisao na trudove me užasavala. U wc-u sam, međutim, primjetila da krvarim. Zvali smo Hitnu, a potom lokalnog ginekologa (koji je inače moj şocijalni ginekolog, ali sam eto - poslije se pokazalo, po blesavoj preporuci trudnoću vodila privatno kod ginekologice u drugom gradu) koji je došao za 10ak minuta. Iza mene je po ordinaciji ostajao krvavi trag, akad me pregledao i kad sam mu pričala da sam tog popodneva bila na vaginalnom pregledu, zavrtio je glavom i rekao da sam prst otvorena i da mi jw oštećen sluzavi čep. Hitno me poslao u najbliži KBC s nadom da će mi modgovarajućom terapijom ipak uspjeti zaustaviti prijevremeni porod.
Na putu prema bolnici moj je muž nazvao moju ginekologicu i obavijestio je o razvoju događaja nakon napuštanja njene ordinacije. Kad sam došla u rodilište ( k tome je novo!!!), bolje da ne opisujem kako je tekao prijem. Nakon što su me odveli predrađaonu, amog muža potjerali bez uikakve informacije, k meni je u polumraku došla dežurna ginekologica i pametno rimjetila: "Gospođo, pa zašto ste Vi došli rađati?! Vi ste tek u 31. tjednu trudnoće. Znate li da je to prerano?!" Na to sam ja odvratila:" Dolazak ovdje nije nikakav moj hir. Znam da trudnoća traje 40 tjedana i da sam ja u 31. Došla sam da mi Vi zaustavite prijevremeni porod ako je moguće." Ona je napustila prostoriju. Ja sam ostala plačući u mraku, osluškujući svoje i djetetove otkucaje i proživljavajući, kako sam tada mislila, najgoru noć u svom životu. Poslije se, nažalost, pokazalo da je to bio tek početak užasa koji su uslijedili i da to ni izbliza nije najgora noć u usporedbi s onima koje su me još čekale.

Ujutro je došla nova doktorica i obavila pregled rekavši da hitno moram na carski jer sam otvorena 5 cm, azapočeti porod je nezaustavljiv. Ja opet nazovem svoju doktoricu očekujući da će me malo ohrabriti n ašto je ona obećala da će me doći obići. I što mislite je li? Nikada se nije pojavila, nikada upitala za mene i za dijete, nikad se informirala jesmo li uopće preživjeli. Razočaral me i u profesionalnom i u ljudskom smislu.

Nakon carskog su me obavijestili da se rodila djevojčica, teška 1160 g, ne diše samostalno (na respiratoru je). Poslije sam saznala da su mi kad sam primljena u bolnicu trebali dati kortikosteroide za ravoj djetetovih pluća jer mi je prijetio prijevremeni porod, ali naravno da to nisu učinili. Znali su samo pametovati, a tek sutradan sam saznala da je djetetu slomljena noga (nitko nije dao objašnjenje zašto, a liječnik koji je radio carski nikad nije došao i rekao nešto o tome dok su sestre govorkale da se lom sigurno dogodio u maternici iako nitko s kim sam pričala (među kojima i mnogi medicinski stručnjaci