Samo se moram sloziti s time da je nerealno ocekivati da ce "uvijek biti tako" i to o cem god se radilo, bilo o poslušnosti bilo o nečem drugom
 |
|||
|
|
|||
Samo se moram sloziti s time da je nerealno ocekivati da ce "uvijek biti tako" i to o cem god se radilo, bilo o poslušnosti bilo o nečem drugom
bunt protiv roditelja je jedna tako normalna stvar i sastavni dio odrastanja. trenutak kad shvatimo da roditelji nisu savršeni već puni mana i vrlina, naravno, da su samo ljudi, da su strašno puno griješili, da su napravili strašno puno dobrih stvari za nas...trenutak kad roditelje spuštamo s pijedestala... a to spuštanje omogućuje odrastanje. i odvajanje od tih roditelja... te spoznaju da smo neovisne jedinke...i da moramo misliti svojom glavom. onima koji su roditelji ostali autoritet u bilo kojem smislu, i nisu ih nadrasli..ti neće baš biti kompletni ni svoji u životu. i teško da će u životu biti sposobni samostalno donositi svoje odluke, u pravom smislu te riječi.RozaGroza prvotno napisa
tvoja odlučnost da stvoriš dobro diete, koje neće protiv tebe dizati revolucije.....to je samo želja i strah. meni je to najveći izazov roditeljstva. najviše me toga strah...tih revolucija. i to zato jer sam ih i sama dizala...i imam strašnu potrebu svoje dijete odgojiti tako da se nema potrebe boriti samnom, već da u meni pronađe partnera, suradnika, nekoga tko ga razumije i tko će uviek biti uz njega. želimo istu stvar, samo nam se možda put kojim to želimo postići malo razlikuje.
i mislim da je strašno riskantno nešto tako čvrsto odlučiti...to govorim iz primjera vlastitog...i ne dozvoliti si pri tom prostora za pogreške. jer bi mogla jednog dana biti strašno razočarana ako tvoj plan ne uspije kako si zamislila.
mogu ja pitati nešto? da li je to pospremanje i urednost sobe zaista tako bitno ili je to više simbolično? jer, uvijek se sve vri oko te sobe, pa ne razumijem...je li to zato što je soba kao djetetov prostor, pa se na taj način stvaraju navike pospemanja iliti radne navike, ili jer je vama bitna urednost te sobe? ne provociram, zaista me zanima.
naime, moja mama i ja smo čitav naš suživot vodile rat oko moje sobe. ona strašno uredna, ja neuredna. ali je bila bit da je to moja soba. ako je moja, onda može u njoj vladati moje cartvo. makar tu. pri tom ne mislim na ostatak kuće, koji sam uredno čistila, kako bi si podjelile zadatke...ali moja soba je moja. šta ti smeta ako je neuredna? nikad to nismo riješile... i nikad me nije naučila da sobu držim urednom. ne iz inata, već sam ja takva. meni i mojoj mami neuredno nije pojam za istu stvar. i dan danas polemiziramo oko toga.
Da ja odgovorim, ali nisam reprezentativan primjerak.
Meni pospremanje sobe nije bitno, jer mi općenito pospremanje nije neka važna stvar u životu.
Nadam se da dijete nikad neću tjerati da pospremi sobu.
Važnije mi je npr. da čuva svoje stvari. Znači mogu biti npr. razbacane knjige po podu, ako je njemu tako lakše, ali ne da se po tim knjigama gazi i da se uništavaju.
onda nisam ni ja..jer nije ni meni. i moji su prioriteti kao i tvoji.
zato sam baš pitala..je li ta soba bitna zbog djeteta ili mama..
Meni je urednost sobe važna zato što se soba u kojoj su posvuda razbacane stvari ne može usisati i ne može se u njoj oprati pod, a čistoća sobe u kojoj mi dijete spava mi jest važna, i to jako.
A ne znam kako da ti na ovo odgovorim.
Meni pospremljeno ne garantira "mikrobiološku ispravnost", kao ni razbacane suprotno.
Dođi kod mene da vidiš na primjeru.
Npr. kupaona - sve je oprano i obavezno dezinficirano, ali nije svaki ručnik na svojem mjestu, nije svaki komad veša u košu, može biti i na košu, igračke za kupanje su po podu. Klasika: mala drvena bačva, par plastičnih flaša, lijevak, plastične čaše,...
Znači čisto je i dezinficirano, a istovremeno razbacano.
I opet kad dođe redovno vrijeme za dezinfekciju ja ću sve pospremiti, ali nije mi bitno da je nakon 2 sata sve na mjestu, bitno mi je da nitko ne ostavi ukenjan zahod.
Tako gledam i na ostale prostorije. Razbacanost ne znači da je prašina do plafona.
Posljednje uređivanje od Anemona : 01.10.2010. at 13:43
Ne znači, ali znači da moraš sve pospremiti kad dođe red za sauganje. I zato očekuješ od djeteta da pospremi.
i dječju sobu?
Ali je velika razlika ako "očekuješ" da dijete pospremi (ili digne sve stvari s poda - svejedno) jednom tjedno, a ostatak tjedna živi kako želi, ili kao npr. moja svaki čim je vidjela jedan komad obleke na podu, sve stvari je bacala kroz prozor, jer sve mora biti na svojem mjestu.
moja mama nakon sto je odustala od mene je jednostavno sve sto joj je smetalo stavila na neku povrsinu di joj ne smeta i onda sam se ja morala bakcati s tim.
inace isto ko Anemona i blacberry.
A jeste me se uhvatile, a znate da ne odustajem lako.i dječju sobu?
Daklem, kako si to ja zamišljam, ili kako bi meni odgovaralo. (Naravno, ne znači da će djetetu tako odgovarati. Možda on bude veliki čistunac i okrene se protiv jadne neuredne majke.)
Postojati će valjda nekakav dogovor koju razinu mikrobiološke ispravnosti želimo održati.
A svako će u konačnici biti zadužen za svoje, ali ne uz ono što mrzim iz dna duše: svaka stvar na polici u svako doba noći i dana.
Ne znam, meni je bitno da su igračke navečer pospremljene - ne kažem u toku dana, dok se još igraju - nego navečer, tj. da nisu na podu između ostalog zato da ne gazimo po njima, i ne trgamo ih.
Hrpa igračaka na podu čini me nervoznom
Ali ne inzistiram (još) da klinci sve moraju sami pospremiti, i ne očekujem (još) da će to učiniti nakon što ih ja upozorim.
Ja im kažem, pa ako hoće (a, uglavnom neće) pospreme oni sami, a ako ne, onda ja ili muž upremo, jer nemremo gledati taj nered.
A, valjda im se na taj način, ipak i neke radne navike usađuju - ono, tko je prosuo, prolio, itd., mora to i pospremiti...
Tko bi ga znao...
Različiti smo, meni nije bitno da su igračke prije spavanja pospremljene.
A zašto nije, nemam pojma.
Osobno, urednost sobe mi je važna do one mjere u kojoj djete može normalno u toj sobi funkcionirati, i da si ne ugrožava zdravlje. Ali ako se odmaknemo od "sobe" želim opčenito da stvori navike kakve takve urednosti, i nadam se da će mu s vremenom raspremanje stvari za sobom postat normalno, i da će i sam željeti da su mu njegove stvari na mjestu jer je tako i njemu i nama lakše, plus stvari se bolje čuvaju - vrlo jednostavno i praktično, nema nekih dubljih razloga. Da je tako moja svekrva razmišljala, ne bi ja sad svakodnevno rat vodila sa mm
Da, volila bi kad bi ga uspjeli odgojiti tako da osječa odgovornost za određene stvari i obaveze.
A što se tiče bunta, normalan bunt je uvjek baš to, normalan - ne očekujem da toga neče bit niti priželjkujem da ga ne bude. Ali ja mislim o onom buntu gdje mi vrišti u dučanu ili ne želi ni iz desete napravit nešto što sam ga zamolila. To mislim da neču tolerirat.
e hebat ga sad, a mi potrošile teksta i teksta
joj Roza, ti si meni super
Ja isto ne toleriram.
Kad se ona baci na pod i urliče, ja si odem skuhati kavu.
A kako se to ne tolerira, da mi je znati, jer bih i ja rado u nekim divljim momentima rekla - e, sad je kraj, i da bude kraj, bez da ja moram uložit mega-energije, tehnike samosvladavanja (da ih ne zakucam o zid), bez da se bremzam, duboko dišem, plačem s njima i na koncu odustanem uz ono - evo, danas iznimno neka bude, ali da znate, ubuduće... bla bla bla bla.
I onda opet zapravo korak ne naprave oni - jer ne mogu, nego bolje planiraš svoj put u dućan, unaprijed im kreativno vizualiziraš što ćeš i kako ćeš... nego ti. I opet ako ti zakažeš - njihov sistem opet može realizirati svoj bug. I tako bez kraja i konca, dok se ne ožene... a onda opet show druge vrste.
Možeš ne tolerirat eventualno ako ih damo na usvajanje. Onda sigurno neće meni vrištat ni u dućanu (istina, to je užasno, i svakako treba nastojat da se to ne dogodi, i učit ih i kaznit... ali i najbolje odgojeno dijete može zakurit na 40 nasred Lidla i bacit se na pod uz jauke ko da ga guliš... ) nit ću morat deset puta ponavljat - obuci cipele, dok on goneta tajne svemira i svih svojih odnosa u momentu kad već kasnimo na NJIHOVU kazališnu predstavu, a o mojim obavezama da i ne govorimo...
Djeca su djeca, i tolerirati njih znači tolerirati neposluh. Oni su, na koncu, i blesavi. Da su pametni, bili bi poslušni i sve bi bilo pet, al bi onda oni vodali nas, a ne mi njih, a to bi bio smak svijeta.
Ja isto ne toleriram.
Kad se ona baci na pod i urliče, ja si odem skuhati kavu.
Vidiš, ovo je dosta konstruktivan i realan prijedlog kako ne tolerirati. Now we're talking.
Ma Ifi samo ti toleriraj urlikanje u dučanu ili nešto slično, nadam se da ja neču samo zato jer ne znam kako ne tolerirati. Naučit ću, moje diejte mi je najvažnije, i za njegovo je dobro da ne toleriram takvo ponašanje.
Eh sad će ispast da mi sve stalno pišemo o istom
Mene isto zanima kako se ne tolerira.
Jer evo ja bih rado ne tolerirala odbijanje svog djeteta da posprema sobu, ali ne znam kako.
Posljednje uređivanje od Mima : 01.10.2010. at 14:45
RozaGroza i što misliš učiniti kad se dijete npr. bacu u dućanu na pod i urliče, ili se baci na pod jer želi gore spomenutu zmiju za kućnog ljubimca, svejedno?
Kako se to netolerira?
Moram napomenuti da moje dijete do sad nije nikad urlikalo u dućanu.
Posljednje uređivanje od Anemona : 01.10.2010. at 14:54
Pa eto o tome još intenzivno čitam/razmišljam/savjetujem se...neka vrsta kazne svakako, al srečom imam još malo vremena da napravim iscrpne SWOT analize svake opcije.
Jedino što mi sad pada na pamet je trenutno ostavljanje svega, odlazak doma i mirovanje u sobi...možda ču mu kuhat grah tjedan dana, to bi ga trebalo opametit
A jesi ga zabrijala! Ja sam kontrol frik, al brate ti si mi po tom pitanju mama
Ako ćeš kuhati grah djetetu tjedan dana imat ćeš posve novi tantrum za savladati
I probavne probleme cijele obitelji.
NEMAŠ izlaza, nikakva analiza neće te spasiti od neizbježnog.
Nije ni moje, barem ne do sad.
Ali je znao cendrati u dućanu, zahtijevati uporno nešto iako sam mu već jednom rekla da mu to neću kupiti ili bi npr. bio nemiran dok čekamo red na blagajni...
I kod svake takve situacije je bio pospan ili gladan. Ali meni dijete od 3 godine ne kaže: mama spava mi se, nego je cendrav i loše volje. Ja ne vidim kako bi ja tu kaznila dijete. Mogu samo kazniti sebe jer ga nisam stavila na vrijeme u krevet.
Moj moto je :"Ako ignoriraš , tada ne toleriraš!" Bar što se bacanja na pod u dobi od dvije godine tiče.
Mene uvijek veseli kako sve u roditeljstvu dođe na svoje.
Sjećam se svoje kćeri u dobi od sedam mjeseci kada smo otišli u Munchen na drugu hospitalizaciju i operaciju. Krasna je bila, šarmatna, smijala se svakoj sestri, doktoru, čistačici na hodniku. Išla je svima na ruke, suzu je pustila jedino ako su joj krv vadili, iglala se u krevetiću, gugutala sestarma u kolicima. Ma šećer mali i ponos mamin.
Sad je tipična dvogodišnjakinja, baci se na pod i urliče svaki put kad joj nije pravo.
A ja sretna i ponosana, vidim da mi dijete prati razvojne tablice.
ja nekako gledam da ga uvijek zaokupim nečim. i uvijek imam u torbi nešto loše naravno..keks, čokoladicu....pa imam pri tom još i grižnju savjesti takvim tretmanom...ah joh...sad se trudimo zajdno kupovati npr. on gura onu košaru i to mu fora...i uvijek si nešto odabere što mu kupimo..kao kod anemone. sve u svemu nismo do sada imali nekih problema. ali da se bojim tih ispada jer ne znam kako reagirati, istina je. ali, odlučila sam da ih se neću sramiti, i npr. praviti se da nije moje dijete. mislim, verujem da uvijek nešto dovede do takve situacije, ili se varam? moj mali jednostavno mora u sve biti aktivno uključen...ništa pasivno i na brzinu ćemo mi to. kad moram nešto na brzinu, onda ga niti ne vodim sa sobom.
a kad su soba i igračke u pitanju..o kojoj dobi govorimo? jer Roza, kažem ti da se moja mama nije izborila za pojam svog reda u mojoj sobi. možda ne bi ni tvoja sveki. tko zna. ja sam takva kakva jesam. i ponavljam, to se ne odnosi na čostoću...samo na nekakav red, koji si svatko drukčije definira. niti se odnosi na radne navike. nisam ni lijena, i mislim da su mi radne navike u redu. ali, isto tako tu moju sobu moja mama nikad nije niti čistila. to je bila moja obaveza. e sad, ako pričamo o maloj djeci, onda mi to totalno nisu jasna očekivanja...da li bi oni trebali spremati...pa naradit će se u životu brate mili...a kod starije djece mi nije ni logično da mame čiste sobu. ja to niti nisam dozvoljavala svojoj. šta da mi prčka i čačka
i to pospremanje u toj ranoj dobi...mislim da se zaista može svesti samo na igru. da to ne može biti ozbiljno. ili mislite da oni tako mali bi uopće trebali biti odgovorni? ja primjećujem da moj voli sudjelovati u svemu...od oprane robe...suđa..usisavanja...ali ništa ne mora.
A nije baš da je svakom nepodnošljivom djetetu, koje urliče i gnjavi svih oko sebe jer mora bit u centru pažnje i dobit ono što želi sad i odmah, nešto tipa pospanosti, gladi, piškenja, kakenja. Neka su jednostavno neodgojena i zločesta, pa frikiraju po šoping centrima.
Ifi nadam se da nisi zaozbiljno shvatila ovo s grahom...
Pa neču htjet to od njega kad ima 2 (iako i tada več postoje neke obaveze, pa makar ovo što BebaBeba kaže, da pospremi igračkice skupa samnom) ali kad bude imao 5-6-7 mislim da apsolutno mogu biti odgovorni - ne za velike stvari, al za neke koje prate njegov uzrast sigurno, vidjela sam da mogu i voljela bih da i Š bude.
Kad ja rečem Š će imati obaveze, to neče uključivati moje obaveze, tipa dat ču mu da opere suđe ili što god (ako baš ne bude inzistirao al nekako brijem da neće). Ne. Al imat če svoje obaveze. Ja imam svoje, mm svoje, Š svoje. Evo da vam dam primjer, sa 5-6 godina brijem da če bez problema moći skupit jaja iz kokošinjca i donjet ih u kuću.
ja se slažem s ovim. čak imam takve u neposrednoj blizini. i roditelji bez problema puste djecu da jurcaju naokolo bez kontrole..i prave se da nisu njihovi. meni je to strašno. i ja se takve djece bojim. ne znam što bi s njima. jednom me jedan mali tako opalio po glavi keramičkom figuricom, a njegovi roditelji su umrli od smijeha. mislim da su djeca uvijek odraz svojih roditelja.
ali potpisujem što kajsa kaže. tako i ja gledam uvijek da situacija svima bude zanimljiva. a ako sam fulala trenutak, trudit ću se da drugi put to ne napravim. djeca su u principu uvijek spremna na suradnju. tako kaže čika psiholog kad smo bili na tečaju roditeljstva. samo ih treba čuti i pustiti da surađuju. silom se može malo..odn.ništa. a taj ignore...kod mog je nekad palio, nekad ne..bilo bi još gore. to pričam o napadima doma i bacanju na pod...više bi palilo neko prebacivanje pozornosti na nešto drugo. ali, nekad mi se da...a nekad je ignore.
RG, ne stižem ti se javiti, ali me tvoja očekivanja (pogotovo ono više puta citirano s konjem i zadaćom) podsjećaju na moje roditelje (sori, opet
Dakle govorim kao dijete roditelja koji su imali očekivanja koja zvuče sasvim realno - da s 8 do 10 godina budem dovoljno disciplinirana da se sjetim svaki dan otići po mlijeko i kruh, pospremiti sobu, napisati zadaću. Nije problem što su to očekivali. Problem je što su se razočarali kad su vidjeli da to ne ide samo tako.
Njihov pristup bio bi ok da su si uzeli u zadatak da me uporno uče istome - godinama, i to posebno vlastitim primjerom. Oni su radije kritizirali. Zapravo su ne shvaćajući što rade izbacivali iz sebe svoje probleme, svoj negativan stav prema svijetu a vjerojatno i prema sebi samima. Meni je trebalo dosta da shvatim da sam ja zapravo sasvim ok, a prije toga sam cijelo djetinjstvo i mladost morala biti žrtva ljudi koji su tražili budale s niskim samopoštovanjem da se na njima iživljavaju.
Tako da je u redu da Špiri zadaš da svaki dan nahrani konja, ali da računaš da će on to zaboraviti bar svaki treći put. On će imati sasvim druge misli po glavi
I kad doznaš da siroti konj još uvijek gladuje, shvati to samo kao jednu stepenicu na beskrajnoj skalinadi koju trebate proći, po mogućnosti uz što manje predbacivanja i kritike.
Što se tiče sjedenja na kauču s kojim je sve počelo (moguće da je već i napisano slično), meni je sasvim ok da ti Špiru držiš malo na kauču jer se tebi sjedi dok popiješ kavu. I da naravno pri tom paziš da njemu to ne pređe u neku traumu (što vjerujem i da radiš). Za sad je to svejedno, ali kad bude malo veći on će puno više shvaćati da ti želiš da bude miran npr. dok popiješ kavu, pogledaš neku emisiju, obaviš nešto na kompjuteru i slično, nego ako budeš od njega tražila nešto takvo samo u ime discipline. Ne znači da će biti miran ni u prvom slučaju, ali će poštovati i razumjeti ono što od njega tražiš kad zna da imaš svojih razloga da to želiš. Ali ako vidi da ga treniraš, tu će nastati onaj pravi bunt u stilu J. Deana.
To je, pretpostavljam i glavni razlog što su djeca iz većih obitelji poslušnija i discipliniranija. Oni su svjesni da budu li njih šestoro radili po cijeli dan ono što npr. radi moje dijete (inače vrlo dobro i relativno lako odgojivo), mama će jednostavno prolupati. Moje dijete poznaje moje kapacitete, i zato radi onoliko rusvaja koliko ja mogu podnijeti. Točno do gornje granice
Nije da se hvalim
Uvijek sam to nastojala spriječiti - poučena iskustvima mama s foruma o drečućoj i urličućoj djeci koja se hiću na pod u dućanu - ili tak da nabrzaka obavim kupnju, dok se oni još ni ne snađu ili im prvo dam da malo hodaju po dućanu, pogledaju kaj ih zanima i onda im uvalim neko pecivo ili krafnu ili tak nekaj, smjestim ih u kolica, i ostatak kupovine obavim u miru (i nabrzaka, naravno).
Kad se moju bacaju po podu (ponekad), nemrem si baš kuhati kavu, nisam dovoljno skulrana za to, ali ih odvedem u drugu sobu (da ih ne čujem, naravno), i kažem 'kad se umiriš, dođi'.
Još neko vrijeme urliču, pa cendraju, pa ništa, pa dođu i nakon minutu, kao da ništa nije bilo: osmijeh od uha do uha.
to je i meni normalno. ali recimo, curica od moje frendice je već s godinu dana morala spremati igračke za sobom. tu sam ja ostala šokirana, jer meni ni na pamet nije palo da bi to moj morao. a ona se tako izrazila..mora, ona ih je razbacala pa neću valjda ja za njom kupiti. nemam ja vremena za to. e, to mi nije baš ok..šta ja znam.
trenutno ne znam procijeniti što je ok za koju dob. moj ima 2 godine, a literaturu pratim nekako u skladu s njegovim godinama...pa ne znam za dalje. kad bude došlo..tad ću o tome. iako, zaista, nisam na čisto s tom odgovornošću...ne znam kako biti odgovorno bezbrižno dijete. je li to moguće?
moja seka je frikirala po soping centrima, doma, vani, gdi god hoces. inace je bila izuzetno sarmantno, zabavno i slatko dijete. i jako je oduvijek voljela pospremati svoju sobu
moja je vec sad vristalica. i nemam ja kaj to tolerirati ili ne. trudim se izbjegavati situacije u kojima znam da ce vristati (tipa kasnoposlijepodnevna setnja s kolicima) ili sto brze obaviti ono sto se mora a kod nje izazove poriv za vriskanjem (oblacenje bodica ili presvlacenje pelene). stvarno ne znam kaj drugo trenutno mogu.
Uh definitivno dolazimo u posjetu, mora da ćemo se super slagati sa tvojim starcima, za sad među nama samo tegla nuteleRG, ne stižem ti se javiti, ali me tvoja očekivanja (pogotovo ono više puta citirano s konjem i zadaćom) podsjećaju na moje roditelje (sori, opet
A ne bi se bunila da imam kčer poput tebe, iako si ti valjda totalna buntovnica u duši
Odo se sad ljubit sa maleckim jer smo ostali sami doma pa da iskoristimo vrijeme.
hehe
pa, imam i ja svojih mana, samo ih uspješno prikrivam
i zapravo, nije problem samo u mojim manama i kompleksima, nego u tome što su oni i dalje nezadovoljni, sa svojom djecom i sa svijetom općenito. Što je totalna šteta, jer bi mogli baš lijepo uživati kad bi malo bacili fokus na (naše i tuđe) dobre strane.
Ja kad zamišljam ono što želim postići u odnosu sa svojim djetetom, onaj krajnji cilj, vidim samo jednu sliku: ja i moja kćer, već odrasla, pijemo kavu i pričamo o bilo čemu bez ikakvih napetosti. Do te kave imam bar 20 godina odgajanja, usmjeravanja, postavljanja granica i prepucavanja, ali zapravo sve što želim je da na kraju možemo imati normalan odnos bez zamjeranja s bilo koje strane.
Pa ja također, samo želim da bude pristojan i dobar, pošten...drugih očekivanja nemam. Nek vjeruje u što želi, nek voli koga želi, nek živi gdje želi, nek radi što želi...samo nek bude pošten, dobar i pravedan. Nek bude dobar prema ljudima, nek poštuje život..."samo" to
Ante če me skalpirat
pomikaki neće ti trebati 20 godina, već sa 10-12 ( doduše ne uz kavu, ali i kakao je dobar), lijepo ćete pričati zajedno i puno toga raditi zajedno ( i sin i kćer).
Bit će dana kad će biti nemogući, kad će napraviti nama nezamislivo, ali važno je da nam to kažu i da to ne prihvatimo kao smak svijeta, jer svi griješimo.
Ali bit će dana kad ćete se divno zabavljati, pričati, kupovati, raditi u vrtu, po kući....
Meni nikad nisu vrištali u dućanu. Ne znam zašto. Da li zato što je kupovanje s mamom bila svakodnevna i obična stvar. Ni plakali u autostolici. Valjda jer nisu znali da može drugačije. Ni trgali cvijeće. Možda zato jer gledaju moj svakodnevni trud oko vrta. Inače, radili su svašta, znala sam izaći da se smirim naročito kad su se dečki međusobno tukli.
blackberry kaže da su djeca u principu spremna na suradnju i mislim da je to potpuno točno.
Malo razmišljam i pitam samu sebe zašto je nešto poslušano bez pogovora, a drugo preispituju. Da li djeca znaju koliko i kada mogu preispitivati, da li to vide na roditeljima? Da li već od najmanjega imaju to znanje gdje je granica suprotstavljanja?
Vjerojatno će Špiro uživati skupljati jaja s 5 godina, pogotovo ako mu to ne bude obveza, nego nagrada. Meni su moja predškolska ljeta kod none i skupljanje jaja, i s nonom i kozicama na pašu, i branje pomidora, i dalje u divnom, živom sjećanju iako je prošlo puuuno godina.
Roza želi ono najbolje za svoje dijete : da bude pošten, dobar, pravedan. Ja bih još rekla i samopouzdan s vjerom u sebe.
Ah, toliko vas bih citirala, komentirala postove, ali onda bi moj post bio duži nego inače, a i inače...
Netko je spomenuo sobu - i mene razbacane igračke čine nervoznom (općenito nered, ne mora sve biti "dezinficirano", ali mora biti složeno). Ne sjećam se da me je teta ikada tjerala da pospremim za sobom, to se podrazumijevalo. MM je isto takav. Valjda će onda biti i M. Za sada joj je to igra, najčešće ih sprema MM
Ifi, nasmijala si me do suza s onom bananom u cipeli, no to ne smatram neposluhom (vjerujem ni RG) nego baš tom dječjom blesavošću.
Pomikaki, slično je bilo i kod mene i iskreno se nadam da neću ponoviti istu grešku ili otići u drugu krajnost.
A onda je Beti napisala
Neka su djeca poslušna jer su jednostavno takva. Neka zrcale svoje roditelje.
Evo, mene strašno smetaju stavovi MM-ovih staraca koji stalno napominju kako je MM bio jako velika dobrica, u trgovini nikad ništa nije tražio, ona bi ga pitala želi li što, on nikada nije htio, bla bla... ja recimo ne bih voljela da je M. takva, a oni kao da to očekuju. Naravno, ne priželjkujem ni urlikanje, ali mislim da se moje dijete i ja jako dobro kužimo pa da do takvih scena neće ni doći (ja sam od onih koja ostavlja sve ako je dijete pospano, gladno i nema toga što je važnije od njezinog spavanja ili obroka). Sigurna sam da će me sad mame starije djece popljuvati (ako itko uopće čita moje duge postove), no ja ju jako dobro osjećam.
Dobro, neće uvijek sve biti idelano, sigurno neću cijeli život biti domaćica koja će moći sve podrediti djetetu, ail mislim da se uz dobru organizaciju može postići mir.
I vjerujem u ono kada Roza kaže da ako ona pruži djetetu vrijeme, igru, zabavu, glupiranje, pjevanje... onda će i on njoj "poslušnost" (i ja vjerujem u ljepotu te riječi). Ja sam to već doživjela od svoje jednogodišnjakinje. Red maženja, red glupiranja, red posla, red pjevanja, red usisavanja, pranja suđa... bez natezanja, plakanja, vučenja za hlače.
A poštenje, dobrota, ljubav prema životu... se ne uče, oni se preslikavaju od bližnjih (neću reći roditelja jer puno je onih koji nisu preslikani roditelji, ali su preslikane bake, djedovi...)
Posljednje uređivanje od SikaPika : 02.10.2010. at 02:52
SikaPika bit ću kratka i jasna... kad ih imaš troje uvijek je netko pospan ili gladan ili mora na wc ili mu se spava ili kaj ti ja znam kaj... Kod nas ne postoji idealno vrijeme da odemo negdje, ako ništa drugo dojim u Gardenmallu i dec it...
Moram priznati da su moji lako odgojiva djeca, naravno ima dana kad je sve to skupa ravno katastrofi i kad se pitam zar su sve ove godine bile uzalud; ali više je onih dana kad mogu sve s njima i kad nam je super... Npr. kad idem po klince u vrtić, M. je ili u meitaiu ili kolicama, klinci se sami obuku, spreme stvari u ruksak, oblae jakne, pomognem im staviti ruksake na leđa i idemo na bus, civilizirano sjednu i drže se, stisnu stop kad moramo vanka, dizu se sa sjedala tek kad bus stane i deru se "striček vozač, čekajte ima nas puno" :D
To smo postigli samo i jednio konstantnim pričanjem... Imaju oni i striktno NE ali ipak 90% je zastupljeno objašnjavanje...
Starija kćer mi je jednom priredila komediju u dm-u gdje se bacila na pod jer nije mogla uzeti ona njihova mala kolica... ja sam se ljepo pozdravila s njom i krenula dalje, za 30 sek se digla i išla sa mnom... U dućanu uvijek imaju pravo dobiti neku slasticu tipa bananka, milhšnita i tak to, pa i nema previše problema oko šopinga....
Sad sam ja samo analizirala svoje klince no ono što sam htijela reći da će se u određenim situacijama ponašati onako kako ja želim tek nakon nekoliko stotina puta "treniranja", objašnjavanja... Ali NE od malih nogu kod nas ne postoji... Kod M. sad koristim FUJ, BLJAK, OPASNO..(ima 9mj) biram riječi koje već i sad kod nje imaju neki smisao... zna da je pećnica i struja opasna, zna da su fuj moje cipele i kupaonica i tak... NE nam sluzi trenuto samo kad me počne gristi za ciku
Slažem veš. Mala na podu. Sa stolića hoće izvući pelene i razbacati ih. Prvo što radi je okreće glavicu prema meni da vidi reakciju. Ja kažem "beba, ne". Ona se nasmije. Ponovim. Ona se još jače nasmije. Nastavila sam ponavljati, a ona po svojem. Mahala prstom, dozivajući je imenom, govoreći joj da je zločesta beba. Mala se samo smijala i smijala.Ako odluka ima svoje razloge onda ne bi trebao biti problem pojasniti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
